Stara mudrost kaže da je vaše samo ono što ste dali drugima. I zaista, to je prava mjera mentalnog zdravlja i duhovnog bogatstva. Upravo je to suština onoga što se naziva univerzalnim ljudskim vrijednostima. U kakvom su stanju mentalnog zdravlja i duhovonog bogatstva oni koji stalno očekuju da im se nešto da ili su u iščekivanju da nešto dobiju? U groznom su stanju. U kakvom li su tek stanju oni koji stalno od drugih, a posebno od države i društva, otimaju?
Bez obzira na velike bankovne račune, oni se uvijek nalaze u stanju naglašene pohlepe i straha od besparice. Osjećaju jaku potrebu "za samo još malo". Inače, to je genetski kod siromaha. Još teži slučaj je kada u nekome proradi genetski kod lopova. Onog švercerski špekulativnog. A tek kakav težak slučaj je kada se svi takvi udruže, pa uzmu vlast. U stanju su pogaziti svačiju vrijednost kako bi do izražaja došla njihova svekolika sićušnost. I ona moralna i ona duhovna.
Ukoliko prepoznate nešto od prethodno rečenog, zaključićete da se radi o patološkom poremećaju u nekom društvu. To je znak za uzbunu. Od svega rečenog, gore je ako neko nešto nekome daje, ali, da bi zauzvrat dobio još više. Tako se formira lanac zavisnika od vlasti. Ima li šta gore od toga? Ima - kada ovi pobrojani postanu uzorom osiromašenoj većini. Posebno osiromašenoj omladini. Ima li nešto gore od ovoga? Ima - kada, one u najnižem staležu, počne da nagriza zavist, ljubomora i međusobna netrpeljivost, ali ne prema lopovima, špekulantima i vlastodršcima, nego prema onim "svojim", koji imaju istu životnu sudbinu. To je znak da vlastodršci, švercerski špekulanti i lopovi mogu mirno lamentirati i likovati nad žrtvama njihovog zločina. Takav im je genetski kod. Ali, i žrtve znaju da lamentiraju u svojoj nesreći. Čak bi se mnoge od njih rado pridružile svojim dželatima. To je oblik genocida na koji se dobrovoljno pristaje. I to je genetski kod.
Kada je kultura u pitanju, moderne društvene teorije ni u čemu nijesu modifikovane u odnosu na one tradicionalne. Kultura i danas, baš kao i vijekovima ranije, ima pet dimenzija. To su: prvo, odnos čovjeka prema čovjeku; drugo, odnos čovjeka prema društvu; treće, odnos društva prema čovjeku; četvrto, odnos čovjeka prema prirodi i peto, odnos društva prema prirodi. Država, koja u svojoj politici ovo prepoznaje i politički u tom pravcu djeluje, izgradiće društvo tolerantnosti, humanosti i održivosti. Politika, u kojoj se kultura, prvenstveno, mjeri brojem filmskih ili pozorišnih predstava, muzičkih festivala, sportskih priredbi ili likovnih izložbi, ne može se nazivati politikom.
Jer sve to su samo ljudske potrebe, baš kao što su to voda ili hrana. U društvima, gdje među ljudima vladaju vučiji odnosi, znak je da vlast nije pronašla svoju pravu ulogu. Ili možda, svjesno gradi takve odnose da bi bezbrižnije vladala. U mentalitetu u kome postoji sklonost "kreiranja" prošlosti, rizikuje se da se ugrozi budućnost. "Kreiranje" prošlosti je iracionalnost koja produkuje razne podjele i zavađe, koje, u vladanju, veoma vješto koriste političke mafije.
Naprijed rečeno produkuje različite društvene devijantnosti, a i svakojako međusobno nepovjerenje među ljudima. Različiti strahovi su najčešća prateća pojava. Kako sve to prepoznati? Preko broja ličnih gardi, straža, ograda, blindiranih vrata i... Više od pola godine, po tom pitanju, pokušavam izanalizirati situaciju u Crnoj Gori, radi poređenja brojne veličine dvije skupine. Prva skupina je broj proizvodnih radnika (ne računajući poljoprivredne proizvođače na ličnim imanjima), a druga skupina je ona koju sačinjavaju: pratioci, tjelohranitelji, stražari, vratari, čuvari, portiri i različita registrovana i neregistrovana sekjuriti. Ono što je nepobitno, više je nego alarmantno. Druga skupina je daleko brojnija. To je čitava divizija naoružane paravojske. Crna Gora je pretvorena u stražaru, a stanje opšte sigurnosti građana je sve nepovoljnije. Ne pomažu ni ograde ni brave ni kalauzi. A ni obezbjeđenja. Veći, a ne tako uočljiv, problem je sadržan u činjenici da je borbena snaga te naoružane paravojne divizije daleko veća od snage regularne vojske i policije. Može se samo pretpostaviti ko je stvarni komandant te naoružane sile.
Uoči jednih izbora prije pet godina, javno sam upozoravao građane da ne glasaju za bilo koju listu na kojoj se nalaze lica koja imaju telohranitelje. Takva lica redovno imaju nečistu biografiju i nečistu savjest. Po pravilu, diskretno obezbjeđenje je potrebno trojici predsjednika: države, Vlade i Skupštine, iz razloga da neko lice, koje može imati psihičke probleme, ne bi izazvalo bilo kakvu neugodnost. Fizička zaštita bi, itekako, trebala šefu policije i državnom tužiocu koji, po službenoj dužnosti, gone kriminalce. Ovim dosadašnjim crnogorskim, zaštita nije potrebna iz razloga što se, još uvijek, kriminalcima nijesu zamjerili. Zbog toga i jesu veoma grešni, ali, prema građanima i prema zakonima.
Dok genetski kod lopova, švercerskih špekulanata, hvalisavaca i lažova bude proizvodio ovako bučnu priču o Crnoj Gori, kao uspješnoj evropskoj priči, dotle će se uvećavati broj stražara i telohranitelja. A časni ljudi će sve više trpjeti. Veoma dugo, jer je i tolika količina trpeljivosti takođe gentski kod. Slobodarski genetski kod za odbranu od stranih zavojevača je istorijska konstanta Crnogoraca. Baš kao i onaj podanički prema domaćim plemenskim vlastodršcima. Mnogi, još uvijek, nijesu svjesni da Crnoj Gori ne prijeti nikakva opasnost izvana. Ali, zato se ona unutrašnja opasnost permanentno uvećava. Krajnje je vrijeme za veliku promjenu. Građani, vi koji ste još uvijek slobodni i vi koji bi željeli to biti, o tome odlučujete baš VI!
Bonus video:
