“Crna Gora je mlada država” - DPS
Najbolje zanimanje u Crnoj Gori je sama Crna Gora. Posvećenost Crnoj Gori i državotvorstvo. Bijaše nedavno, u predržavnom stanju, mnogo tvornica kod nas: građevinskih mašina, te proizvoda od drva, čelika i plastike - čak i jedna električnih aparata. Zakašnjela ali poletna industrijalizacija sprovodila se, s pjesmom - da nam živi, živi rad - na sve četiri strane radničke nam države. Tako se naime, pogrešno zanago, zvalo i prethodno društvenopolitičko uređenje. Tadašnja vladavina jedne partije. Akademije još nijesu dale svoj mjerodavan sud (mada je i ćutanje, ustajanje na himnu, primanje redovne plate, svojevrsno državotvorstvo). Tek, napomenimo kao zanimljivost, i komunisti su rado svoj poredak nazivali državom. A najviše su voljeli da ju brane - od neprijatelja svih boja. (Dok današnji imaju samo Srbe i pobunjene Ruse). Branili i odbranili. Stvar je pukla naposljetku u konačnom susretu koji se ne može izbjeći: sa samim sobom. Kad se istinita laž u svom osebujnom razvoju upotonjila kao lažna istina.
Nema sumnje da bi i politička elita Kraljevine Jugoslavije i Crne Gore žustro branila tezu da nijesmo ni u njihovoj vladavini živjeli na grani, u zbjegu i pod šatorom. Naprotiv, ondašnji nalickani doktori i akademici, školovani po Evropi, takođe bi potkrijepili dokazima tezu da države prije njih jeste da je malo bilo, ali su joj upravo oni udarili čvrste temelje… Zli jezici i komunisti su pričali koješta o neravnopravnosti plemena, nepravdi, korupciji, odsutstvu demokratije… Badava, država se pokazala vječna - kao uvijek nova priča - razumije se.
Feudalizam i demokratija
Istoriju ljubimo, ali ni sadašnjost nije nebitna. Elem, stigao novi zadatak pred našu partiju: tranzicija. Podmlađena crnogorska elita je zavidnom lakoćom i brzinom prihvatila i sprovela denacionalizaciju imovine i privatizaciju proizvodnih snaga. Ako se tako može nazvati ono što su prethodno, nemarom, neznanjem ili korupcijom, obesnažili, umrtvili, ojadili. Nacionalna, državna i društvena svojina nije posve anulirana najvećma zbog toga što pokretači neoliberalizma, već u poznim godinama (R. Regan i M. Tačer), nijesu precizirali da li treba predati u privatne ruke uz morsku obalu i vodovod, rijeke, jezera, rudna bogatstva, zemljište ... (Tako da je naše državotvorno partijsko vođstvo stalo takoreći na pola puta sa državnim vodovodom i neprivatizovanom rijekom Moračom). Zadatak je, ipak, primjerno izvršen: poništiti industriju i vratiti komunističke zemlje onamo odakle su i krenule - u feudalizam i zemljoradnju.
Demokratija obaška: bez obzira što uz feudalizam idu velmože, zemljoposjednici, rentijeri, kmetovi… neophodno je u nezavisnim medijima neprestano bubnjati i telaliti o građanskim vrijednostima, business-u, jednakim šansama, vladavini Zakona, evropskim standardima... NATO obaška.
Istinite laž i potonja Lažna istina - II dio
U hroničnoj krizi identiteta, vladaoci naši, opet nađoše pribježište, pa su svoj parazitizam i društvenu disfunkcionalnost privezali uz nešto što tako dobro, postojano i autoritativno zvuči: država bajto! Nakon mnogih lutanja uplovili su u pitome predjele zavičajne idile: patriotizam i državotvorstvo apriori. Prije i iznad svega. Čista bezvremenost ideje otporne na svako iskustvo. Zgodan izum za onoga koji i ne zna šta sve u životu nije bio: komunista, staljinista, titoista, Jugosloven, rusofil, Srbin, ljevičar, desničar, socijalista, kapitalista... Grehota ih je buditi i uznemiravati u kantovskoj refleksiji, pomjerati ih začarane, upućivanjem na stvarnost. Nježne poput mehkih suglasnika, kad kažu da se tadijer „nešto u njima buni“. Dok utonuli u duboke misli, državotvorno s vječnošću zbore. (Akademici se već utrkuju “da im vijence dostojne sapletu“).
Arsen Dedić poje: „Ako jednom probudiš sanjara, jedan svijet će ostat bez vladara“. Eh, da je tako - no nije: nestaje i sam svijet, moj Arsene. I to ne bilo koji, nego Crna Gora. Ako je vjerovati našijem „poetama“ koji sanjaju da su vječna Crna Gora.
Bonus video:
