“Ko je vidio sadašnjost, vidio je sve, ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti, i ono što će se zbiti u budućnosti” (Marko Aurelije)
Za posljednjih dvadeset i kusur godina, od kada lutamo tranzicionim cestama, nebrojeno puta smo mogli čuti kako u našoj zemlji prilično dobro funkcioniše, između ostalih, i sistem nelegalnog priključenja na tuđe elektro, vodovodne, PTT i dr. instalacije. Mnogi su skloni razmišljanjima da su takvi postupci neminovnost kada društvo prolazi kroz ekonomsku agoniju u koje je zapalo usljed urušavanja komunističkog sistema vlasti i svih onih blagodeti koje smo uživali dok su ovom zemljom rukovodili Tito i drugovi. Moguće. Ali kada nas arhivska građa podsjeti da smo i prije nego li se i rodila, a kamoli urušila Jugoslavija, praktikovali egzistirati na tuđ račun, onda prethodna priča postaje sve više teren za djelovanje sociologa, a sve manje istoričara.
Naime, 27. juna 1912. godine (stari kalendar), francuski poslanik na Cetinju Ganderaks, žalio se crnogorskom Ministarstvu inostranih djela, kako mu unazad “nekoliko dana... ne dolazi nikako voda u kuću”, zato što su neki žitelji crnogorske prijestonice “bez njegove ili njegovog prethodnika dozvole samovlasno... poveli vodu u svoje stanove” i ostavili francusko Poslanstvo danima bez kapi dragocjene tečnosti.
Da “ministar francuski sa potpunim pravom traži da ne strada ušljed samovolje drugih”, bilo je više nego jasno cnogorskom ministru inostranih djela Mitru Matrinoviću, ali mu nije bilo najjasnije zbog čega nijesu reagovali “opštinski organi” budući da su još ranije “ konstantirali da su 3-4” cetinjska domaćinstva “u svojim stanovima poveli vodu sa cijevi francuskog Poslanstva”. U namjeri da se pokaže francuskom poslaniku “da se u prijestolnici Kraljevine ne trpe zloupotrebe tuđe svojine”, Martinović je tražio od Ministarstva unutrašnjih djela da se domaćinstvima koja su izazvala nestašicu vode učini “faktički prekid... sa cijevi francuskog Poslanstva” i da se o njihovom trošku u roku “od osam dana najdalje” uvede voda u francusko Poslanstvo.
Priključenje na tuđe vodovodne instalacije samo je jedna u moru pojava sa kojom su se srijetale generacije Crnogoraca, baš kao što su se srijetale i srijetaće se sa fenomenom, da su Crnogorci prilično probirljivi kada je posao u pitanju. Beogradska Politika je pisala 2. (15) januara 1912. godine da neki Crnogorci koji su bili poslati od jednog “cetinjskog udruženja” u Prag, “kod čeških trgovaca i zanatlija”, nijesu željeli naučiti od svojih domaćina tajne krojačkog, kovačkog, stolarskog, bravarskog i drugih zanata, već su “energično tražili da budu - šoferi”. Navodno su crnogorski mladići tom prilikom kazali: ,,Svetoga ni Petra... to je za lacmane što ni vi nudite. Nego ili dajte, da naučimo voziti automobile, ili ćemo se vrnut’ na Cetinje, pa ćemo sve reć' Gospodaru”. Češke zanatlije poprilično je zabrinulo “od kuda ova jogunasta crnogorska želja za šoferiranjem”. Sve da navodi beogradskog lista, možda, ne odgovaraju u potpunosti istini, ovakav odnos prema radu je gotovo svaki Crnogorac imao prilike i vidjeti i čuti.
Svjedoci smo i da Crnogorci prosto obožavaju kafanski život. Stranci koji posjete Crnu Goru čudu se ne mogu načuditi kako to da od ranog jutra naši kafe barovi rade punom parom, a pri tom su čuli da nam standard nije blizu evropskom? Očito da nijesu bili upoznati da su Crnogorci endemična nacija koja se može pohvaliti da posjeduje kategoriju stanovništva “za koje niko ne zna od čega žive, a koji vazda troškare po kavanama”, kako to navodi Milovan Đilas u svom autobiografskom djelu “Besudna zemlja” za neke žitelje Berana koji su rado vrijeme provodili u kafanama. Ne treba ni najmanje sumnjati da ćemo u budućnosti promijeniti navike kada je kafana (čitaj kafić) u pitanju.
Naravno da još XY primjera može potvrditi mudrost Marka Aurelija, ali i ovo je sasvim dovoljno da mu odamo priznanje da je ove riječi nije tek tako izgovorio.
Bonus video:
