Postoji u Podgorici zeleni talas na semaforima od Bloka 5 do Starog Aerodroma, ali se teško grabi. Taksisti dobro znaju da ga uhvate, ali isključivo ako nemaju mušteriju u kolima, u suprotnom, namjerno tromo šaltaju brzine i kreću, pa čekaju ispred svakog semafora.
Ako se vozite tim pravcem i desi se da prođete kroz jedno trepćuće zeleno, vjerovatno nećete stići da prođete kroz zeleno na sledećem semaforu, osim ukoliko ne jurcate i ako „gradu“ ne dokazujete koliko konja može da bude u autu, računajući i onog za volanom. Dakle, vjerovatnoća da uhvatite zeleni talas je jako mala.
Često sam predaleko udaljen od semafora kad počne zeleno da treperi. Kasno noću, kad nema automobila na vidiku, bilo bi čak i bezbjedno lagano proći i kroz crveno svjetlo, ali već živimo u uslovima koje nam je predvidio Orvel, stoga se nikad ne zna da li će na adresu korisnika automobila stići kazna uzrokovana nekim snimkom mini kamere sa raskrsnica.
Dok čekam, razgledam. Neko vrijeme je bilbordima ovog grada dominirao klinac sa ogromnim hamburgerom u rukama. Osmijehom je obavještavao da je cijena hamburgera u roštiljdžinici Kruna jedan euro. Nema ga više, sad je svaki bilbord, pa čak i onaj mini-bilbord namijenjen prolaznicima popunjen predizbornim plakatima koji promovišu političke partije. Grad je okupiran politikom.
Sudeći po bojama i načinu na koji se plasiraju zatupljujući slogani, moguće je da su sve reklamne kampanje rađene na istom mjestu, da su ideje stigle iz iste kuhinje. Slon bode hijenu kljovom, dugo su se građani pitali šta to znači, da li se možda taj bilbord naslanja na čuveni grafit „Srbija Srbima, Obala Slonovače Slonovima“? Ne, nismo dotle dogurali, ali je sigurno da će se stupidnosti kojima su građani zasićeni ovom predizbornom kampanjom dugo prepričavati. Proći će i trideset godina, sjetiće se neko „Ajd' polako“ reklame, a možda nekom i posluži za špicu neke emicije, naravno, satirične.
Na bilbordima su u modi i potpisi kandidata za gradonačelnika. Na svakom bilbordu, pored izbrijanog lica kandidata vidi se i potpis. Dva kandidata punim imenom i prezimenom, a pored Slavoljubovog imena piše „Migo“. Dovoljno je samo Migo.
Migo, i odmah slijedi inverzija, asocijacija na veliko ime Gomez. Gomez Adams, skoz isti Migov lik, fale samo brčići. Iskrenost do granica naivnosti, kao i okolina, grupna fotografija, Migo okićen mladim uspješnim ljudima, osmijeh i blic! Addams Family.
Film Mlad i zdrav kao ruža počinje tako što kamera prati Dragana Nikolića, beogradskog mangupa dok jurca Beogradom koji je okićen transparentima i parolama u slavu Tita i KP Jugoslavije. Sa sličnim kadrovima počinje i Beogradski fantom, kao i film Parada Dušana Makavejeva.
Zato treba snimati ovu podgoričku atmosferu. Za vrijeme sajma knjiga, grad je okupiran politikom. Agresivna kampanja, udar sa svih strana. Srećom pa nema više iscrtavanja parola sprejem po zidovima zgrada, valjda su ljudi bar malo spuštili loptu.
Na vaterpolo utakmici jedanput je istaknut transparent „Dok postoji Herceg-Novi, Srbija ima izlaz na more“. Vjerotvatno je neko inspirisan tim transparentom u blizini stadiona Kom ispod natpisa „Krim Rusija, Kosovo Srbija“ dopisao: „Dok je Zlatice, Srbija ima izlaz na Moraču“.
Tu smo. Taj ko je sprejem dopisao i zaokružio parolu, i našu, shvata i našu i svjetsku politiku, a ventil nalazi u humoru, govori istomišljenicima kroz taj sprej, ne preko skupocjenih bilborda obasjanim reflektorima.
Tako ponekad progovori grad. Od svih grafita koji čine urbanu poeziju ovog grada, jedan nas najbolje opisuje i može se koristiti kao siže svih dosadašnjih izbora i kupovine glasova, presjek mozga naroda koji tvrdi da je rastrgnut između tradicije i tranzicije, komunizma i kapitalizma, istoka i zapada, naroda koji tvrdi da je veći nego što jeste i daleko pošteniji: LjUDI, ŠTO JEDETE GOVNA KAD JE HAMBURGER EURO?
Bonus video:
