Sad je definitivno. Strah me je. Već dugačkoj listi ličnih strahova pridodajem strah od gubitka države. Plašim se da ću ako na lokalnim izborima kojim slučajem glasam za opoziciju i ona, ne daj Bože, osvoji vlast, izgubiti državu i vlast koja je tu državu mudro skrojila. Tako kaže moj ministar, aktuelni kandidat za gradonačelnika Podgorice. A ja mu vjerujem. Zna čovjek, on odavno kadrira u državi i prosvjeti. Postavio je tolike direktore škola vrle patriote koji mudro upravljaju i čuvaju škole i đake u njima. Neki su i zaslužni građani grada Podgorice. Moram da vjerujem ministru i zato me je strah. Što će biti? Hoću li izgubiti državu?
Moj drug, inače mesar u jednom podgoričkom marketu, kaže da ja imam sreće jer zna da mi je odlazeći gradonačelnik komšija, a ovaj dolazeći resorni ministar. To je dobro za mene, kaže mi mesar, jer poznajem obojicu. On je verziran po pitanjima crnogorske političke scene jer mu kupci svašta pričaju dok kupuju meso. Zato je postao moj lični ispovjednik kome sve povjeravam u vezi sa mojim strahovima za državu i političku scenu. Moj ispovjednik kaže da ne brinem, jeste da nam je država mlada, ali kako se uzme. Ima jake korijene.
Vlast se dovoljno pobrinula da država zaživi u našim srcima i dušama, a i pred ove izbore povećala se količina mesa koju građani kupuju. Dogurali smo, kaže, do 300 grama mljevenog i kostiju za supu, da zamasti. U povjerenju mi još kaže da ne brinem jer će ministar biti gradonačelnik, to jest vlast. Kod njegove rashladne vitrine već se šuška ko će biti sljedeći ministar prosvjete. Znaju žene koje kupuju meso bolje nego političari i analitičari. To ti je...
Priznajem da me priča mog druga mesara malo uspokojila, ali i dalje nešto razmišljam. Šta je država, ne reče mi moj ministar pa da me malo prosvijetli. Ne znam da li je država vlast ili je to njen narod i njena teritorija, njene institucije. Davno je to bilo kad me drug Lenjin učio da je država aparat sile i pinude. A tek patriotizam? Da li je patriotizam mahanje zastavama i usputno pominjanje države u svim dnevnim prilikama, čak i kad gledate u šoljicu popijene crne kafe, ili je patriotizam nešto drugo?
Vjerujem da ja više poštujem Crnu Goru i da sam veći patriota od mnogih zakletih patriota na vlasti. Pogotovo što neke i lično poznajem. Znam za neke koji su kao profesori u učionici lupali čvrge djeci koja su bila suprotnog nacionalnog i političkog opredjeljenja. Neću više rizikovati sa iznošenjem negativnih primjera, ko zna možda će da se prepoznaju pa me tuže kod ministra ili suda. Elem, više poštujem državu ja, obični građanin koji svakog dana ide na posao i plaća relativno uredno sve dažbine svojoj državi, nego mnogi profesionalci patriote koji su okitili svoje kuće državnim zastavama.
Idem na posao i zarađujem platu kojoj izdržavam svoju porodicu. Ne tražim da mi daju socijalnu pomoć. Što se tiče zastave i himne - poštujem simbole moje države. Poštujem zakone ove države. Poštujem vlast ove države. Ja jedino od države tražim da i ona mene poštuje. Mene, građanina pokornog. Tražim da me država poštuje i kada kažem da su glupost, kukavičluk i sebičluk zavladali državom. Tražim da me država poštuje i kad drugačije mislim o onome što je važno za nju. Kada kažem da se ne treba bogatiti preko mojih leđa. Mislim da ne tražim puno. Tražim samo ono što već imaju građani Evropske unije, kojoj hrlimo. Ili zemalja NATO-a. Svejedno. Ja sam građanin ove države i imam na to pravo!
Država to sam ja. Ja, njen obični građanin, ovakav kakav jesam. Na kraju, citiram Tomasa Mana: “Nije Njemačka gdje je Hitler, nego je Njemačka gdje sam ja”. Da li se razumijemo, gospodine ministre?
Bonus video:
