S vremena na vrijeme zadivi Đukanovićeva retorička besramnost. Koja je i brutalno falsifikujuća, što nije nevažno u cijeloj priči.
Doduše, nije ih teško shvatiti - njima ne ide u prilog da se razgovara o normalnim stvarima. O svemu onome o čemu ljudi pričaju u ovakvim, predizbornim, prilikama. O kvalitetu života, o ekonomskoj situaciji, o problemima sa korupcijom, kriminalom, nepotizmom... Koja god tema da se načne - oni su “poginuli”. Zato im trebaju zavodljive apstrakcije, nešto što će ljude da angažuje emotivno, a, kao što je poznato, emocije nerijetko suspenduju racionalan pristup realnosti. Zato stalno “brane” državu. A zapravo, brane svoje privilegije, svoja nepočinstva, svoje mahinacije...
Ilustrativna je, recimo, Đukanovićeva upotreba “devedesetih”. On, vjerovatno najmarkantniji simbol mraka ranih devedesetih, pokrovitelj svega što je u tom vremenu bilo antievropsko, antidemokratsko i anticivilizacijsko, ne libi se danas da nekome “nalijepi” mrak devedesetih kao “razornu” političku etiketu.
Još malo kolektivnog ispiranja mozga i većina (ah, tiha većina) vjerovaće da je Đukanović bio “liberal” i jedan od vođa građanskog protesta protiv Mila i Momira. (Sveto će sve to lijepo razjasniti, ako kome što ne bude jasno.)
Zato je kultura sjećanja važna. Zato vas upravo ta moć čini bićem unekoliko otpornijim na manipulaciju. I gluposti, dakako...
Kad smo već kod sjećanja, dokaz falsifikujuće i manipulativne prirode aktuelne predizborne retorike je i činjenica da, slijedeći konsekventno logiku “država, to sam ja”, sada dio te fiktivne, mitske zavjere protiv crnogorske državnosti postaju i oni koji su upravo u tom mraku devedesetih sačuvali građansku i emancipatorsku državotvornu svijest, u vrijeme, kada je, dakle, Đukanović bio tek Miloševićev “izvođač radova” u Crnoj Gori... Sada su i oni protiv državnosti. Ako ovo neko može “popiti”, onda - ništa!
Ludilo autokratskog doživljaja svijeta: neke stvari vidi samo diktator, ali ne zato što na “brdo ak i malo stoji”, već zato što vjeruje da ga i realnost mora slušati kao i njegovi podanici. To je uvod u onu “samoću diktatora” o kojoj je veličanstveno pisao Gabo Markes.
Na koncu, od Referenduma je prošlo osam godina. Crna Gora je već osam godina država. Ako danas, nakon osam godina, ona može biti ugrožena bilo kojim demokratskim procesom (povjerujmo na tren da je to tačno, iako nije) čija je to odgovornost? Ako je tako (a nije, na svu sreću) govori li to prije svega o tome koliko je crnogorska vlast u tih osam godina bila loša? One beranske zastave, nisu li prije svega zasluga ovakve vlasti i njene pameti? U određenom sloju, takva retorika, očito mila DPS-u i u ovoj kampanji, je - autogol. I to ne običan, već, na neki način - dupli autogol. Naime, do ovih izbora vladajuća partija je u glavnom gradu vladala u koaliciji sa najeksplicitnijim političkim “protivnicima” crnogorske državnosti. I tada nisu imali “strahova” koje danas, u kampanji, dijele sa crnogorskim pučanstvom. Kad je god frka oni se, izgleda, najsigurnije osjećaju sa “četnicima”. Što im ne smeta da od njih “brane” Crnu Goru. Toliko o logici i principijelnosti ove ekipe.
Uzgred, kao da je riječ o “vaskrseniju devedesetih”, aktivan je ovih dana i drugi najmarkantniji personalni simbol tadašnjeg crnogorskog mraka. Amfilohije opet kune i proklinje, ali on, očekivano, ne brani Crnu Goru nego - Rusiju. Nekome će, izgleda, ”meso da otpada” zbog Rusije, a, kako je nagovijestio mitropolitov prijatelj Rus, oni koji ne vole Rusiju - odgovaraće i na Strašnom sudu! Stvarno ste naivni - ne vjerujete valjda da će vas na Strašnom sudu Svevišnji ispitivati o grijesima i dobrim djelima, važno je samo da se nijeste ogriješili o Rusiju. Možda je i Svevišnji odnedavno dobio posao u Gaspromu, ko zna?
Bonus video:
