Sad ili nikad
“Ako sad ne padne, neće nikad!“ Zvuči jako poznato u narodu, a i znak je da su na pomolu neka “nova” biranja. Političari, za razliku od svojih birača, na jedan vrlo sofisticiran način, govore o nužnosti “promjena”, o “nezaustavljivosti” procesa... Međutim, bitno je da se sve dogodi na jedan “miran”, “građanski”, “civilizovan”, “demokratski”, “evropski”, “transatlantski” način.
Jer, eto, “konačno” je (sa)zrelo za to! Kao da vrijeme svoju zrelost nije pokazivalo još mnogo ranije! Već godinama slušam takvu političku retoriku. Obično je, iz razloga lične naivnosti, takva retorika obećavajuće djelovala po mene, budući da sam uvijek očekivao nekakve rezove, dekonstrukcije unutar opozicionog dijela u slučaju poraza.
Međutim, momenti, u narodu poznati kao “sad ili nikad”, nastavljali su se i poslije svih poraza. Samim tim, implikacija, sa kojom sam počeo tekst, se može permutovati u stav “I da ne padne, opet će o(p)stati isti”! Na toj osnovi, zaista je suštinsko pitati se: šta je to “nezaustavljivo”, tj. šta se to uopšte kreće na političkoj sceni, kao i šta znači za nas promijeniti nešto?
Na bazi politike govoriti o promjenama predstavlja način uviđajnosti procesa ukidanja jednog sistema drugim. Nadalje, u tom kontekstu možemo govoriti o promjenama društvenih navika, ponašanja, uopšte, sistema vrijednosti. Ali, stanje u kom se nalazi društvo zarobljeno političkim mitovima, kao što je naše, preko kojih politički krugovi ostvaruju svoje materijalne interese, teško može doživjeti sistemsku transformaciju. Da bih pomenuto potkrijepio neophodno je oslušnuti govor prošlosti.
Buduća prošlost
Nastankom višestranačja u Crnoj Gori, kojem je prethodila tzv. AB rotacija, izgradila se matrica po kojoj sve političke procese diktiraju strukture DB-a. Dakle, svaki oblik estetičkih promjena unutar političkih partija i grupacija nastajale se po diktatu pomenutih struktura. Političkih rotacija je bilo, revolucija nikada, budući da je revolucija, čak i fizički osjetna.
Ekskurs o kretanju planete nam može dodatno pomoći. Naime, Zemlja rotira, ali i revolucionira. Revolucija kao kretanje oko Sunca jeste nešto vidljivo. Razlika između dana i noći o tome svijedoči. S druge strane, rotacija kao kretanje Zemlje oko svoje ose jeste nešto neosjetno. Identično je i u politici. Revolucija predstavlja sistemsko, iz korijena mijenjanje ustaljenog poretka.
A, rotacija predstavlja diktat ose. Adresa ose koja diktira političku, pa i životnu sudbinu svih nas je Bulevar revolucije br. 1. Svako političko kretanje mora biti konrolisano iz nje i njoj upodobljeno. Otuda ne treba da čudi zašto mnoge “opozicione” partije govore o smjeni vlasti, a nikako o smjeni režima.
Da stvar bude zabrinjavajuća, nadomak lokalne političke ose nalazi se i ekspozitura globalne političke ose (SAD ambasada). Njena uloga unifikacije, podvođenja pod svoj totalitet svih neidentičnosti manifestovala se najbolje na našim prostorima. Jedan njihov unifikator (mislim na Miloševića) okrećući se od svoje baze, cijenu okreta skupo je platio. Posljednji Miloševićevac je još uvijek tu. Poslušan! Kao i uvijek! Premda, za njih je ionako sve poslove uradio.
Ali, vidjevši da gubi politički kompas i da njegov korumpirani, kriminalni, bespravni, ekonomsko posrnuli sistem postaje neodrživ, poslušni Miloševićevac lobira da konkuriše za prodaju svoje države. Ne bih mu to uzeo za grijeh, budući da je ipak ovo njegova i ničija više država.
U toj prodaji, svakako mu pomažu “opozicioni” krugovi. Svjesni trenutka da je rotacija moguća, ako i samo ako Crna Gora pristupi NATO-u, ne štede sebe da pomognu gospodaru. Znaju oni da će nakon ulaska u totalitarni savez, iako ne znajući kakve bi to posljedice ostavilo po državu, preuzeti kormilo broda u potonuću.
Time će odgovornost gospodara-oligarha za sve urađeno sopstvenom narodu ostati tabu tema. Otuda problem NATO-a za njega dobija svojevrstan eshatološki karakter, a za određene “opozicione” krugove lak način za estetičku smjenu vlasti. Upravo je to ono što oni nazivaju “nezaustavljivost” procesa, mirna i demokratska smjena vlasti. Vješto kriju svoje namjere iza termina evropski, demokratski, civilizovani, a da pri tome o tim terminima ništa i ne znaju. Ostaje da vidimo, naravno, po dikatatu ose, da li će gospodara zamijeniti fleksibilna grupacija jednog dijela DPS-a, u zajedništvu sa Krivokapićem, Pajovićem, Medojevićem. Svakako je negacija u liku Milića i Mandića idealna, jer nije dovoljno negativna. I, eto, “novog” sistema.
Bonus video:
