Otišao je i praunuk pukovnika Herinalda Markesa. Jednog od osnivača Makonda. Onaj koji stoji na kraju - jer neko je morao ispričati priču. Sada je tamo, sa onima koji su otpočeli čudesnu povijest sela koje je, zahvaljujući njemu, postalo veliko kao kontinent.
„Život nije ono što je čovjek proživio, već ono čega se sjeća i kako se sjeća da bi ga ispričao“, zapisao je Gabo.
Veličanstvena je prva rečenica, ta igra u nekoliko planova, koja otvara Sto godina samoće: “Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aurelijano Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led.” Među rečenicama koje “otvaraju” velika književna djela ova je jedna od najmoćnijih.
Kako ne voljeti njegove likove? Melkijadesa, recimo, “makedonskog Ciganina” i alehemičara. Koji će pohvaliti starog Hoze Arkadija zbog njegovog “otkrića” da je zemlja okrugla. Sjećate se, taj uvid je učinio da stanovnici Makonda povjeruju da je Hoze Arkadio - konačno poludio. Svijet je znao već nekoliko stoljeća da je zemlja okrugla, objasnio im je Melkijades kasnije, ali oni nisu znali. Kakav majstor, kakva slika samoće, zagubljenosti... I kakva pohvala ljudskom umu. Uprkos sveobuhvatnoj samoći.
Sada je samo Ljosa živ od “prve petorke” latinoameričkog booma. Ostatak prve postave booma je na nebu, u nekom “književnom” raju, a takav raj bi morao da liči na - antologiju. U toj nebeskoj antologiji sve vrvi od scena iz Markesovih romana: od onog pukovnika koji je čuvao dokumentaciju iz jedne od pobuna, do Remedios prelijepe ili onih žutih leptira koji su pratili nesrećnog Maurisija Bablionija...
Moguće da današnjem čitaocu nije lako objasniti - naprosto drugačija je bila medijska slika svijeta - kakav je događaj bilo prvo objavljivanje Markesovog romana u ondašnjoj SFRJ. Beogradski izdavač Slovo Ljubve objavio je dvije knjige latinoameričkih autora - memoare pjesnika Pabla Nerude pod imenom “Priznajem da sam živio” i “Sto godina samoće” nekog “nepoznatog” južnoameričkog pisca. Neruda je bio vrlo poznat i prisutan u to doba, kao ugledan diplomata, ljevičar, nobelovac. Ovaj drugi će to ubrzo postati. I on će ostati ljevičar, do kraja. A postaće i - nobelovac. Koji se nije ustručavao da podrži lijevu renesansu Latinske Amerike, nove lidere, nove političke priče. Zalagao se i za legalizaciju ne samo marihuane (što se u Urugvaju nedavno desilo) već i kokaina.
Markesov roman nedugo zatim objavljen je u BIGZ-ovoj tek pokrenutoj Džepnoj knjizi. Ostalo je istorija. Za par godina prodato je preko sto hiljada primjeraka romana.
Sve je bilo tu - priča o porodici Buendija, priča o Makondu, ukazala se kao priča o kontinentu, o jednom zagubljenom svijetu. I taj fenomen, u evropskom kontekstu gotovo nemoguć - pričanje od početka. “Imamo privilegiju”, objašnjavao je u razgovoru sa Luisom Harsom, “da naše priče počinju sa ledine”. Ne postoji ništa što se podrazumijeva, sve treba tek iz-kazati...
Kako i dolikuje jednom Latinoamerikancu bio je opčinjen temom diktatora, ali, ne samo zlom koje stvore iz ovih ili onih pobuda, već i njihovom samoćom. Njihovim usudom kraja. Priča o američkoj kompaniji za banane u Makondu, i masakr koji će uslijediti, jedan je od najboljih opisa južnoameričke verzije kolonijalizma i pripadajućeg mu fašizma. Zato je pukovnik Aurelijano podigao toliko revolucija.
Uzmite danas u ruke neku od Markesovih knjiga. Nađite pasus koji volite i pročitajte ga uz čašu dobrog vina. Biće to pravi oproštaj od istinskog maga priče. Biće to, kako i dolikuje velikim piscima i pravim čitaocima, kako dolikuje dostojnoj književnosti, dijalog između Vas i Njega, razgovor koji prevazilazi ograničenja nama poznatih svjetova...
Bonus video:
