Priština je ovih dana potpuno obuzeta prošlošću. Onom bliskom, od prije 15 godina.
Kao i svakog proljeća, kosovske novine su prepune čitulji. Porodice se prisjećaju svojih najmilijih, stradalih tokom rata 1999. Riječ je uglavnom o onemoćalim civilima, od kojih je najviše bilo djece, žena i staraca i koji nijesu stigli na vrijeme da pobjegnu pred ratnom mašinom Slobodana Miloševića.
Cijelim Kosovom se održavaju komemorativne sjednice i godišnje ceremonije sjećanja na ratna dešavanja, dok porodice nestalih redovno protestuju tražeći da se rasvijetli sudbina još oko 1.700 osoba.
Prije tri nedjelje u Suvoj Reci i Maloj Kruši blizu Orahovca sahranjeni su posmrtni ostaci 46 Albanaca ubijenih 26. marta 1999, od kojih je 24 bilo samo iz porodice Beriša, iz Suve Reke.
Mnogi obični ljudi na Kosovu još žive sa tom prošlošću, koja u njima održava taj osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti koji je vladao 1999. godine, kada su NATO avioni bombardovali iz vazduha, a cijenu su životima ponajviše plaćali civili.
* * *
No, dok se ljudi prisjećaju svojih stradalih, političari se prepiru oko toga ko je zaslužniji što je Kosovo danas nezavisno od Srbije, ko je za to ratovao, a ko nije.
Tako je u parlamentu prepirka dostigla tačku vrenja kada je Vlada predložila Zakon o veteranima Oslobodilačke vojske Kosova, koji ne obuhvata ratne formacije pod komandom tadašnje Vlade Kosova u izbjeglištvu, pod imenom “Oružane snage Republike Kosova”.
Prepirka je, u stvari, samo najnovija epizoda dugogodišnjeg konflikta između nekadašnjih pacifista Ibrahima Rugove, sa jedne strane, i političara “ratne linije” OVK, sa druge. Naime, nasuprot opštem ubjeđenju van Kosova da su svi Albanci bili ujedinjeni u vrijeme nepritaljestva sa Srbijom i Srbima, istina je sasvim suprotna: albanske političke snage su bile krajnje razjedinjene, na momente čak i u neprijateljstvima među sobom, tokom najtežih dana za narod. Naravno, ne zato što je neko smatrao da se od Srbije ne treba odvajati - u tom cilju su svi bili ujedinjeni - već zato što se nijesu mogli dogovoriti ko će biti vo-a cijelog pokreta, i ratnog i političkog.
Taj nesporazum iz prošlosti još je živ i često se da primjetiti, naročito kad se bliže izbori. Što je ovih dana slučaj, pošto se očekuje da Kosovo bi već u narednih mjesec-dva moglio ići na parlamentarne izbore!
U međuvremenu, kosovski političari nastavljaju da žive sa raskolima iz prošlosti, koja, sa druge strane, omogućava da na vidjelo, pred građanima i cijelim svijetom, izađe ono najgore u njima!
* * *
Međutim, polemike oko zasluga iz prošlosti, kao i sjećanja na stradale nijesu glavna tema prištinskih razgovora ovih dana. Ono što troši najveći dio energije političara i analitičara, te dominira na stranicama štampe i televizijskim informativnim emisijama, povezano je sa istim periodom iz prošlosti, ali se radi o neprijatnostima o kojima se govori teška srca: ratnim zločinima za koje su optuženi Albanci, članovi OVK!
Naime, posljednjih par sedmica povećan je pritisak međunarodne zajednice, naročito onog dijela koji je pomogao nezavisno Kosovo - SAD i najveće zemlje Evropske unije - da kosovski političari pristanu na stvaranje jednog specijalnog suda koji bi sudio određen broj slučajeva istraživanih do skoro od strane Specijalnog istražnog tima. Taj Tim je tokom posljednje tri godine provjeravao tvrdnje iz izvještaja kojeg je 2010. izglasao Savjeta Evrope, čije je autor švajcarski senator Dik Marti.
Martijev izveštaj je dobio veliki publicitet najviše zato što je optuživao OVK da su u Albaniji, osim ubistava zarobljenih Srba i nelojalnih Albanaca, trgovali i njihovim organima. Ta priča je naveliko demantovana sa mnogih strana, ali je istraga pokrenuta sa ciljem da se istraži i onaj dio zločina koji zvučao toliko stravično: kidnapovanja ljudi tokom i na kraju rata, čija je sudbina i dalje nepoznata.
Bilo kako bilo, insistiranje Vašingtona i Brisela da kosovski parlament izglasa stvaranje specijalnog suda - koji će u specijalnim procesima (koji bi se trebalo da se održavaju van zemlje, najvjerovatnije u Holandiji) da sudi samo Albancima za određene zločine koji se već neformalno među diplomatama nazivaju “zločini OVK” - rasplamsalo je diskusije među kosovskim političarima, ponajviše onima koji pripadaju strankama proizašlim iz “ratne strukture” - Demokratska partija premijera Hašima Tačija i Alijansa Ramuša Haradinaja.
U toj živoj, na momente dramatičnoj javnoj diskusiji, jedni govore da Kosovo mora pristati na takav specijalni sud, što je neka vrsta Tribunala za Kosovo, pošto nemamo šta kriti, a drugi insistiraju da je nepravedno da od svih zemalja bivše Jugoslavije u kojima je bilo rata i zločina, da samo Kosovo dobije specijalan sud i da taj sud bude samo za Albance.
Diplomate iz prijateljskih zemalja govore kako se to mora uraditi, da bi se jednom za sva vremena demantovala priča iz Martijevog izvještaja, dok je vladajuća koalicija, a ponajviše sam premijer Tači, u nezavidnom položaju, jer će, ako specijalni sud bude formiran, izgubiti status miljenika Zapada (što sa sobom donosi gotovo sigurnan gubitak vlasti). Sa druge strane, nije bez značaja i činjenica da bi se pred takvim sudom, ako bude formiran, mogli pojaviti ljudi koji su trenutno na vlasti, pošto su neka imena već pomenuta u Martijevom izvještaju, a među njima i sam premijer - Hašim Tači.
* * *
Priština je, kažem, ovih dana potpuno obuzeta prošlošću. I dok se s njom ne raščisti, teško da ćemo moći krenuti naprijed, u budućnost.
Bonus video:
