Ovdašnja stvarnost liči katkad na pozorišni festival. Gomila predstava se odvija svuda oko nas... Sa toliko predstava (iako su žanrovski vrlo srodne), toliko glumaca i toliko raskošne scenografije nije više lako razlučiti gdje počinje pozornica, a gdje gledalište.
Priča mi prijatelj koji je zaposlen u jednom od velikih državnih preduzeća (ili, kako se to već zove), da se ovih dana tamo dešava jedna zanimljiva predstava. Kao po komandi (kvalitetna režija), nikome od, uglavnom mlađih ljudi, koji su zaposleni preko ugovora koji treba produžiti, ne produžuje se ugovor. Kaže mi čovjek, dobro upućen, direktori pozivaju te ljude i saopštavaju im - da, “zahvaljujući zakonu koji je usvojila opozicija”, ne mogu potpisati novi ugovor u naredna dva mjeseca. “Evo, viđi što ti je uradila ova opozicija”, kazao je direktor jednome od uposlenih. Vidim da je i sa studenstskim kreditima napravljena slična predstava.
Jedna pozornica je, u svim ovim aktuelnim predstavama DPS-a vrlo atraktivna. Za ambijentalni teatar. Budvansko ostrvo imenom i doživljajem publike glumi Havaje, a sve ostalo je, izgleda, mnogo bliže jednom drugom, mediteranskom ostrvu. Mislim na Siciliju, dakako. Skladišta, šverc cigareta, mućke oko kredita...
Predstava koja traje već dugo je kampanja režimskih medija protiv nekadašnjih vlasnika CKB. Nakon svakodnevnih zanimljivih, pa i više od toga, otkrića o načinu funkcionisanja Prve banke, jasno je zašto se to dešava. I kome je potrebna ovakva predstava.
Ovaj naš teatar dobija i interkontinentalnu dimenziju: Đukanović je u Vašingtonu odglumio odricanje od Rusa. Dramaturški, izgleda mi da je to “odricanja” najsličnije antologijskoj sceni iz “Kuma” - koji se, definitivno, ukazuje kao film koji vam najviše može koristiti u dekodiranju djelatnih mehanizama crnogorske vlasti. Mora da to nešto znači. “Mikele Korleone, odričeš li se satane?” “Odričem.” Istovremeno, sjećate se, đavo nosi Barzinija, Mo Grina, Tatalju...
Predstava za javnost su i ova “okupljanja” intelektualaca, da se vidi što će se i kako “strateški” raditi. Misli li zaista neko da neki intelektualci, grupno ili pojedinačno, zaista mogu uticati na ovu vlast? Da Đukanovića zaista zanima što oni misle o bilo čemu? Ali, taj ansambl čine uglavnom (pre)plaćeni glumci, izuzev nekoliko izuzetaka, volontera, za koje sam siguran da ih je tamo dovela njihova nepopravljiva naivnost. Naime, nema toga “višeg cilja” koji vas može dovesti u ovakvu predstavu. Kakve “strategije”, “reforme” i “pravci razvoja”, gazda je te priče odavno završio sa ozbiljnijim igračima. O tome čitajte u aktuelnom serijalu tekstova o crnogorskoj stvarnosti. To su “intelektualci” koji su važni Đukanoviću.
Vrijeme je da se ovaj festival završi. Da se izaberu najbolji glumci, najbolji scenski djelatnici i najbolji režiseri... Nagrade, siguran sam, neće biti baš uobičajene pozorišne, više će to biti nešto kao studijski boravak na nekim zanimljivim mjestima.
Evo i mogućih laureata: za najbolju epizodnu ulogu - ministar od perja. Idealan epozodista: nevidljiv, a sveprisutan. Za najbolju predstavu u cjelini - ansambl projekta “Hamlet sa Havaja”, sa podnaslovom “Crna Gora, jedna švercerska adresa”, i potresnim monologom “Švercovati ili ne, pitanje je sad...” Mada se odgovor zna. Za najbolju režiju - rektorka. “Everyman Milo”. Njeno životno djelo, jasno je.
Za najbolju glavnu žensku ulogu - opet rektorka. Ona je ovom ulogom dokazala da za nju ne postoje uloge koje ne može odigrati. Za najbolju glavnu mušku ulogu - ta se nagrada podrazumijeva. O njoj se ne glasa...
A kad smo već kod glasanja - od vas zavisi do kada će ovaj festival da traje. I kada će glavni akteri dobiti zaslužene nagrade.
Bonus video:
