Kad je Tito posjetio SAD 1960, u Njujorku su se okupili demonstranti, većinom pripadnici četničke emigracije, a neki od njih su planirali i atentat na Tita. Možda je demonstrantima takvo okupljanje bilo na neki način dopušteno ne bi li se poljuljao Titov ugled i da bi mu dokazali da je i on ranjiv.
Međutim, general Žeželj, šef Titovog obezbeđnja organizovao je mornare sa Jugoslovenskih trgovačkih brodova koji su bili usidreni u njujorškoj luci, i oni su organizovali kontramiting, odnosno pružili su podršku Titu. Takođe, udruženje folklaraša koje je bilo na turneji po Americi priključilo se mornarima koji su nasrnuli na demonstrante, neke pretukli, a ostale rastjerali, i sve to u Njujorku.
Kažu da je istovremeno naša služba državne bezbjednosti u Jugoslaviji hapsila redom sve rođake onih osoba koje su se našle na protestu u Njujorku i koje su odmah bezbednjaci uspjeli da identifikuju, a naravno da je familija odmah slala telgrame moleći rođake da se povuku sa demonstracija.
Ako su jugoslovenske službe bezbjednosti tako reagovale u dalekom inostranstvu i efikasno, jednostavno i brzo spriječile nerede, kako li su tek djelovale unutar granica Jugoslavije. Nije to pitanje, to je više konstantacija, jer se odgovor zna, bilo je prilično mirno.
Žao mi je našeg premijera Mila i sigurno mu nije bilo lako kad je tokom njegove posjete SAD-u saznao da se hiljadu ljudi okupilo ispred Bijele kuće zahtijevajući veća prava za Albance u Crnoj Gori. Neki su nosili natpise kojim su tvrdili da je Đukanović posljednji evropski diktator.
Za sad se prilično stidljivo pominje ideja Velike Albanije, zamišljene države u čijim bi se granicama našao i dobar dio teritorije Crne nam Gore, ali je uvijek na protestima prisutna ta ideja, odnosno ideja Prirodne Albanije. Ipak je sve u diskursu.
Izgleda da Albanci nemaju previše sličnosti sa lakovjernim Crnogorcima, već traže ispunjenje javnih i tajnih obećanja, i ne šale se, krenuli su. Ni u Tuzima, a ni u Plavu, pa ni u Vašingtonu nije bilo crnogorskih zastava, a ni srpskih. Siguran sam da je makar jedan od premijerovih savjetnika došao sa poltronskom idejom da se za sve okrive Srbi, da se nekako povežu sa Albancima i da oni budu okrivljeni za huškanje. Narod bi i to progutao. Međutim, britva iz devedesetih i obrva iz dvijehiljaditih ostala je nijema, nikakve facijalne ekspresije. Za sad je na snazi pok er face.
Nemamo mornara u Njuroku koji bi rastjerali demonstrante u Americi, vjerovatno naši iz službe ne znaju ni što da rade sa ovima kod nas. Izgleda da su sve silne TV emisije o crnogorskom identitetu i nacionalnom pitanju snimljene uzalud, jer je naš identitet kreiran da djeluje samo kao kontra Srbiji, i izgleda da kad se temelji države ljuljaju iz drugih smjerova dugme za paljenje nacionalne svijesti ne reaguje. Na sve zahtjeve Albanaca, državni intelektualci ostaju nijemi, kao da je demode komentarisati bilo šta ukoliko nema veze sa velikosrpskim pretenzijama.
Meni se čini da smo sami uprskali stvar, a da nismo dovoljno jaki da se izvučemo. Milo nema ćerki da ih udaje po evropskim dvorovima i tako lobira u korist Crne Gore. Vojsku imamo, ali brojnosti, naoružanja i spremnosti nemamo, možda baš na svu sreću, nismo oružano jaki.
Ako u nama postoji istinski demokratski duh, onda ćemo povući radikalne poteze na svoju štetu i spriječiti da se protesti Albanaca za par godina pominju kao „Onda kad je počelo“. Valja to spriječiti. Naš premijer čak može da bude inovator, da bude „džek“ svjetske politike. Pozove Albance i časti ih sve što traže, dakle, Ulcinj, Plav, Rožaje, Gusinje, Tuzi i ostalo da im se da, čak i ako budu odbijali, prisiliti ih da uzmu. Oni bi to cijenili, a mi bi ostvarili sa Albancima dobre odnose.
Prevlaku naravno dati Hrvatima, nasilno njima, odnosno Evropskoj Uniji pripojiti i jedan dio Boke, da se nekad ne bi ljutili i osjetili uskraćenim. Dobar dio Bijelog Polja i sjevera Crne Gore dati nekome, eto, može to biti predlog za osnivanje Sandžaka i da mi budemo inicijatori ostvarenja dugogodišnjih želja ljudi koji žive na tim prostorima.
Nama što ostane, Bar i Budva, Cetinje, dio Skadarskog jezera, Podgorica i par brda. I to je takozvana Stara Crna Gora, a mi ni sa njom ne bi znali što ćemo.
Bonus video:
