Za japanske lidere i stanovništvo, brutalna aneksija Krima od strane Vladimira Putina nije bila neočekivana jer predstavlja klasičan primjer iz ruske istorije. Zaista, većina Japanaca smatra da je pomenuti potez određen nekim ekspanzionalističkim genom u političkoj DNK Rusije, prije nego li prirodom samog Putina ili specifičnostima ukrajinske krize.
Japan je naročito zabrinut zbog teritorijalnog širenja Rusije, jer je to jedina članica G-7 koja je trenutno u teritorijalnom sporu sa Rusijom, koja je okupirala njegove Sjeverne teritorije posljednjih dana II svjetskog rata. Okupacije je počela između 28. avgusta i 5. septembra 1945, kada je SSSR naprasno poništio postojeći Sovjetsko-japanski sporazum o neutralnosti i izveo invaziju ne samo na Mandžuriju - koja je bila pod japanskom okupacijom, već i na južno ostrvo Sahalin, drevne japanske teritorije - Kurilska ostrva, te ostrva Kunašir, Širkotan i Habomai.
U strahu da će američka upotreba atomskog oružja protiv Japana lišiti SSSR teritorijalnog širenja na istok, Staljin je naložio Crvenoj armiji da izvede invaziju. Međutim, Japan - koji je do tada preživio bombardovanje Hirošime i Nagasakija - prihvatio je Potsdamsku deklaraciju 14. avgusta, što je značilo da je rat već bio završen kada je Crvena armija umarširala.
Od te godine, pomenuta ostrva kontrolisao je SSSR ili njena nasljednica, Rusija. I, kao svugdje u Rusiji, njihove naseljenike vodile su i osiromašile nesposobne i kurumpirane vlade, bilo da su na njihovom čelu bili komunisti ili današnji kapitalisti.
U neobičnom istorijskom obrtu - ako se uzme u obzir aneksija Krima - pošto su tamošnji Japanci ubijeni ili prognani, mnogi Ukrajinci dovedeni su na ova ostrva i dan danas tamo žive. Da se na Kurilskim ostrvima održi refenrendum o nezavinosti, gdje oko 60 odsto mještana vuče ukrajinske korijene, pitam se da li bi Putin prihvatio jednako spremno rezultat istog kao što je prihvatio ishod glasanja na Krimu.
Nakon što je došao na vlast krajem 2012, japanski premijer Šinzo Abe je pokušao da poboljša odnose sa Putinom u nadi otpočinjanja ozbiljnih pregovora o Sjevernim teritorijama. Međutim, sada pošto je Putin kristalno jasno stavio do znanja da planira obnovu imperije, ove nade su uništene.
Shvativši to, Abe je osudio aneksiju Krima, nazvavši je „kršenjem integriteta Ukrajine i integriteta njenog suvereniteta i teritorije“. Abe je dodao da „pokušaji da se promijeni status kvo silom ne mogu biti ignorisani“, i da će Japan razmotriti nove ekonomske sankcije protiv Rusije u saradnji sa G-7.
Ovi komentari su samo naglasili činjenicu da su japanska teritorija i njene teritorijalne vode i same pod prijetnjom „upotrebe sile“ u Istočnom kineskom moru od strane Kine. Kada su teritorijalni sporovi u pitanju, poruka Japana je da on neće podleći „pokušajina da se promijeni status kvo uz upotrebu sile“.
Odgovor Kine ne krizu u Ukrajini je otkrio mnogo. Tri decenije, Kina je isticala da je „nemiješanje“ u unutrašnja pitanja suverenih država najvažnije pravilo kada su u pitanju međunarodni odnosi. Međutim, kada je Putin upao u Ukrajinu, Kina je pokazala da se ne pridržava tog principa. Umjesto osuđivanja Rusije zbog invazije i anetiranja Krima, ona je bila uzdržava u Savjetu bezbjednosti UN i uputila je više kritika na račun nove narodne vlade u Ukrajini nego na Putinovo razbojničko ponašanje.
Svaka zemlja u Aziji može izvući samo jedan zaključak iz tog prećutnog prihvatanja Putinovog otimanja Krima: Kina, takođe, misli da jači kači, i da ukoliko smatra da može proći nekažnjeno njeno zauzimanje spornih teritorija, bilo u Južnom kineskom moru ili na indijskim Himalajima, da će ona to i učiniti. Za rezultat, azijske države će morati da ojačaju odbranu i ujedine se u zahtjevu pridržavanja međunarodnog prava, kako bi Kina shvatila da će otimanje teritorija u stilu Putina ekonomski da je poprilično košta.
U najskorijoj budućnosti, Japan će sarađivati sa zemljama G-7 kako bi se postarao da Putinove bezobzirne ambicije ne dovedu u opasnost i druge djelove Ukrajine. Japan je već odlučio da pruži ekonomsku pomoć Ukrajini od 150 milijardi jena (1,5 milijardi dolara), što je najveća pomoć jedne zemlje, uključujući i SAD, do sada.
Prije invazije Krima, teritorijalni pregovori između Japana i Rusije su pokazivali znake napretka. Međutim, sada je jasno ne samo da Putin vraća Rusiju na stagnaciju s kraja doba SSSR-a, već i da se drži maksime bivšeg vođe SSSR-a Leonida Brežnjeva „što imamo, mi se toga držimo“. Stoga je Putinova priča o postizanju sporazuma sa Japanom o Sjevernim teritorijama po svemu sudeći neiskrena koliko i njegova tvrdnja da su Rusi na Krimu u opanosti, i da im je stoga potrebna zaštita u vidu ruskih trupa.
Još važnije, Tokio shvata da bi neosuđivanje agresivne Rusije koja podriva međunarodni poredak moglo ohrabriti zemlje bliže Japanu da se okrenu Putinovim nezakonitim taktikama. Dani mirnog Japana su okončani. Japan sada vidi prijetnje u kontekstu svoje lične sigurnosti i reagovaće na odgovarajući način.
Bonus video:
