Afera Telekom u ponovljenom pokušaju
Poziv Ambasade SAD crnogorskim vlastima da sprovedu potpunu istragu i privedu pravdi sve koji su krivi u slučaju afere Telekom, nema sumnje, direktna je prozivka premijera Mila Đukanovića i njegove porodice, odnosno njihove upletenosti u „igru“ korupcije i kriminala, što je i „modus operandi“ njihovog društvenog angažmana.
Koji su istinski motivi, pragmatizmom vođene, SAD da reaktuelizuje ovu neprijatnu i delikatnu epizodu po Đukanovića, možemo samo da nagađamo. Za sada.
Da li je cilj apsolutna pravda (pravda sama po sebi), neka vrsta pritiska u kontekstu novonastalih geopolitičkih kretanja ili pak aktivnost “na lokalu”, u funkciji rasta popularnosti zapadnog vojnog bloka pred moguće skoro učlanjenje Crne Gore u NATO?
Jedno je sigurno: onaj kome pođe za rukom da prizemlji arhitajkuna i da skine sa grbače crnogorskog iznurenog naroda višedecenijski jaram njegove uže i šire porodice, biće pozdravljen kao mesija, ko god to bio. Čak i Američka komisija za hartije od vrijednosti.
Za očekivati je da će neko zaigrati na dobitnu kartu, „političkog giljotiniranja“ korumpirane glave, omraženog diktatora. To se u političkoj areni ne propušta. Novi kult, pa i evroatlantski, najbrže se širi sa odra starog i „upokojenog“. To je neumitan teološki, često i politički obrazac ili transfer koji čeka svakog sekularnog “sveca”, pa i ovog našeg. Zar nije Hrvatska, tako prirodno, pristupila NATO-u i Evropskoj uniji, tek nakon Sanaderove “žrtve”?!
Ali ne lezi vraže, ako nas je ičemu naučilo ovo traumatsko iskustvo nepodnošljivog „zajedničarenja“ sa Đukanovićem, onda je to krajnja opreznost i uzdržanost kada su u pitanju optimističke prognoze koje se odnose na trajanje njegove meta-političke egzistencije.
Zar nismo bili ubijeđeni da će približavanje evropskim standardima (predpristupni pregovori, ispunjavanja poglavlja...) zakonomjerno umanjivati moć i uticaj samodovoljnog vladanja ovog čovjeka?
Nismo li naivno mislili da će nam se Evropa “nametnuti” kroz impulse koji će osnažiti borbu protiv domaćeg hegemona, uspostavljajući državu u pravom smislu te riječi? Ne, to se nije dogodilo. Naprotiv, ti “emancipatorski”i idealizovani procesi postali su svježi kiseonik političkom krilu mafije.
Istina, kao da se pokušalo iz nekoliko navrata djelovati u tom progresivnom pravcu (vlade Šturanovića i Lukšića) ali nam se vječiti premijer, poput Skotovog “Osmog putnika”, svaki put vraćao, osioniji i bezobzirniji.
Dva su međunarodna centra moći, dva metodološka pristupa crnogorskom košmaru koji se mogu naslutiti i donekle prepoznati kroz refleksiju na crnogorsku zbilju. Prvi, bliži Briselu i Njemačkoj, manje prodoran i ne toliko zainteresovan. On insistira na neuprljanim (koliko to crnogorski mentalitet dozvoljava) političkim strukturama. Drugi, neuporedivo uticajniji, ostvarenje svojih mikro-regionalnih agendi crpi iz ucijenjene i duboko kompromitovane biografije našeg “oca nacije”. Nažalost, postali smo taoci njegovih problematičnih i patoloških sklonosti koje umjesto da ga diskvalifikuju, gle apsurda, postaju garant "političke" dugovječnosti!
Nakon svega rečenog, vrativši se na početnu dilemu u traženju motiva ponovnog pokretanja ove afere, moramo se pribojavati da se čitava stvar ne svede na samo jedan prolazni instrumentarijum u cilju jednokratnog usmjerenja i disciplinovanja Đukanovića ili se, možda, ovog puta, nadati početku kraja jedne mračne karijere.
Bonus video:
