Lijepo vaspitanje čovjeku ne dozvoljava da se drži skrušeno pred zlatnim pragovima, prebogat je Vatikan da bismo se igrali te uvertire, nego lijepo odmah da pošaljem jednu mentalnu podršku svakom katoličkom svešteniku koji nije pedofil, jer njima sad nije lako, nosećem dijelu crkve koja sistematski prikriva silovanje djece.
Uz tu mentalnu podršku ne ide i razumijevanje, jer svi ti popovi dio su mreže ćutanja kojom se djeca love ko zna od kad, no sigurno kasnije od 1414. i Koncila u Konstanci kad je hiljadu i po kurvi pohrlilo u grad da se nađu kleru, što je izravan dokaz da se demon pohote još držao u granicama klasične naslade.
Samo u američkoj državi Pensilvanija, i to u šest dijaceza oko Pitsburga, silovano je i seksualno napadnuto više hiljada dječaka i djevojčica. Dokument koji je državna Sudska komisija objavila prošle nedjelje knjižurina je za ljude sa jakim stomakom, pakleni kolaž sadizma i zločina protiv čovječnosti.
Meni se ne ulazi u detalje, samo kažem da tu skoro sa svake stranice curi ono što je sveta Hildegard iz Bingena ugrubo nazivala, zlom pjenom sjemena. Koristim se genijalnom ženom da bih izbjegao zamku pornografije u koju bi vodilo dalje obrazlaganje. Nije to nekakav crnogorski administrativni fušeraj, nego nalaz američke komisije, tu se stvari predaočavaju jasno, bez eufemizama, sa popisom imena tri stotine pedofila, izjavama svjedoka, i što je najvažnije, pismima biskupa koji su decenijama sve prikrivali.
Evo, recimo, sveštenik Tomas Smit priznao je silovanje petnaest dječaka u dobi do sedam godina, analno i oralno, da bi mu resorni biskup nakon dvije i po godine napisao u preporuci da je “iskren i čestit” i očigledno napredovao u kontroli svoje zavisnosti.
Seksualni predatori poput Smita, po obrascu se šalju na interne evaluacije, sami sebe brane pred pro forme organizovanim komisijama, koje sve to lijeno zavedu kao “nedozvoljen kontakt”, šušnu pismo u tajnu ladicu, i na kraju, premjeste popa u drugu župu, ili parohiju, đavoli ga znali, tamo gdje će moći da nastavi da napreduje u kontroli svoje zavisnosti.
Tako to biva prema zvaničnom sudskom nalazu, zalud je Vatikan nakon bostonske afere 2002. pokrenuo neke istrage, ugled sveštenstva dodatno je srozan posljednjom gadošću o kojoj skoro da bruji Amerika. Kažem, skoro da bruji, jer nije neka novost, crvene lampice više se i ne pale na pomen pedofilije unutar Katoličke crkve. Oskar je dodijeljen onom skromnom filmu prije nekoliko ljeta, čak se i Holivud odužio temi, i sad se stvari polako podrazumijevaju, dok većina slučajeva tone u zastaru.
Ostaje pitanje koje se može čuti ponekad u medijima, više onako za dokonu uru kad pritisne demon uninija i vreba onanija - ima li celibat u Katoličkoj crkvi više ikakvog smisla?
Valjda je jasno da nije svako za golemu žrtvu - savladati seksualni nagon fakirski je podvig ravan graditeljskim čudima, i ako bih ga vizuelizovao uzeo bih sliku brane HE Piva kad upeče božija zvijezda i naglasi dubinu ustavljene vode. Jedan od klasika monaške riječi sveti Jovan Kasijan čak tvrdi da čovjek ne može pobijediti sam, da je celibat unaprijed izgubljena bitka ako izostane pomoć više sile.
Kakvi su tek rukavci seksualnih ponornica, poznato je to svakom ko je kročio na poneki porn sajt, a biće da je takvih dovoljno za ozbiljan kvorum i peticiju ka najvišoj adresi - svi oblici zlostavljanja zapreminski su jednaki količniku seksualne inhibicije, i najlakše se ostvare kad žrtva nema moći da se brani.
Velegrešan i svjestan svoje nezavidne pozicije u perspektivi svemira i vječne konstelacije dobra, usrdno molim nadbiskupa barskog i primasa srpskog da gornje prevede na latinski i pošalje goluba vrhovnom pontifu sa pitanjem - nije li vrijeme da se popovi žene?
Bonus video:
