Čovječanstvo je u dosadašnjoj istoriji uvijek izvlačilo pouke tek nakon pošto bi se desile neke velike katastrofe. To upućuje na zaključak da, kao što pojedinac koji nema visoku svijest o zdravstvenoj kulturi pa ne djeluje preventivno, već ode kod ljekara tek kada ga nešto zaboli, tako međunarodna zajednica (šta god ona podrazumijevala), reaguje tek pošto se desi nešto stvarno veliko i tragično.
Da bi nam ovakva teza bila jasnija moramo se vratiti malo u istoriju. Nakon I svjetskog rata, tadašanja međunarodna politička zajednica ušla u projekat Lige naroda kojeg je najviše propagirao tadašnji predsjednik SAD Vudro Vilson. Iako formirana sa ciljem da pomogne razoružavanje i kolektivnu bezbjednost, uslijedio je II svjetski rat i najveći ratni sukobi u istoriji čovječanstva. Po završetku tog konflikta formirane su Ujedinjene nacije sa uglavnom istim ciljevima.
Po prvi put su sve zemlje u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a pronašle zajednički imenilac i dokazale, makar deklarativno, da je moguće pomiriti različite interese i da su određene univerzalne vrijednosti prihvatljive za ogromnu većinu ljudi, bez obzira na kulturni relativizam širom zemljinog šara. I dok su UN u pojedinim oblastima zaista pokazale da je njihova uloga svrsishodna, kao, na primjer, u promociji kulture i zdravstva, ono što bi trebalo po logici da bude njihova glavna preokupacija, a to su konflikti, nijesu još u mogućnosti da preveniraju na valjan način.
Ukrajina je najsvježiji dokaz takve teze, a građani bivše Jugoslavije najbolje su to osjetili na svojoj koži. Šta će biti sa Krimom? Ima li Rusija pravo da se tamo ušeta? Da li to neko treba da spriječi i ko? Treba li zvati NATO? Ko uopšte treba da uvede sankcije i po kojem principu?... Sve su ovo dileme koje prate svaki veći konflikt, a koje bi po logici stvari trebalo da rješava Savjet bezbjednosti. Kao jedna od najznačajnijih institucija UN-a, on zapravo više služi kao medijski pul za prezentaciju nacionalnih interesa velikih sila kojima je, uz to, dato i pravo veta. Sam institut veta, omogućio je velikim silama da svaki svoj interes brane nerijetko i na uštrb svih ostalih članica. Rijetke su situacije kada se interesi velikih sila mogu u potpunosti podudarati, osim ako nije riječ o zajedničkom tlačenju „malih“ i „slabijih“ država. Kada je već UN neefikasan, ulogu međunardonog policajca preuzimaju super-sile. Nepostojanje jasne i precizne nadležnosti međunarodnih organizacija koje se bave sigurnošću, omogućava da međunarodna politika ostane u kandžama realističke škole međunarodnih odnosa. Zato zakon jačega ostaje na snazi, a međunarodni sudovi institucije kojima se članice najčešće obaraćaju dugo nakon što se konflikti završe.
Problem Ukrajine je samo još jedan u nizu koji dokazuje da su nacionalni interesi dominatni, bez obzira na globalizaciju koju proživaljavamo. Stoga ne čudi što se svaki sukob svodi na podržavaoce politike SAD ili Rusije, a u posljednjih desetak godina sve se više miješala i EU. Takav koncept promišljanja, umnogome je negacija i međunarodnog prava koje, bez obzira na svoju supermaciju nad nacionalnim zakonima, često biva zanemareno, ili preciznije, tumačeno na kreativan način. Jasno je da bez obzira na sazrijevanje svijesti o potrebi jačanja međunarodnih organizacija, one suštinski i dalje nijesu dostigle potrebni nivo autonomije. Zato danas možemo govoriti da je više riječ o konceptu „razjedinjenih“ nego li „ujedinjenih“ nacija, naroda ili država.
UN može imati svoj potpuni institucionalni smisao samo ako bude dovoljno politički podržan. I to ne samo od država članica, jer će one uvijek braniti svoj interes, već od građana, pojedinaca i grupa, slično kao što tome koliko-toliko teži EU. Te instituciju treba ojačati sve do one mjere u kojoj neće zavisiti od volje jedne ili nekoliko supersila. Tako ne bismo dolazili u situaciju da uvijek kada imamo problem sa autokratskim režimima koji terorišu svoje građane ili kada se moraju prevenirati humanitrane katastrofe, zapravo glavnu riječ vode predsjednici ili ministri spoljnjih poslova najmoćnijih država. Ako ne bude reforme Savjeta bezbjednosti i on ne postane realan servis za umanjivanje i eliminisanje potencijalnih prijetnji, za očekivati je da se ovakvo diplomatsko nadmudrivanje koje je prisutno u proteklih 65 godina, nastavi i u budućnosti.
Istina je da se u teorijskoj ravni, par puta i u praktičnoj, pokretale inicijative o reformama unutar UN-a i Savjeta bezbjednosti, ali one do sada nijesu urodile plodom. S obzirom da je Crna Gora u posljednje vrijeme prepoznata kao država koja je sklona predlaganju „revolucionarnih“ diplomatskih projekata, kao što je na primjer G6, možda nije loše da se u budućnosti promisli ideja o novoj inicijativi malih država (iako su one već par puta bezuspješno pokretane) o kapitalnim reformama u UN-u. Ko zna, možda nam se i posreći, kad već unutrašnje reforme idu teško i sporo. A priznaćemo, nekako bi sve to i bilo kompatibilno sa našim osjećajem veličine u svijetu.
Da zaključim: dešavanja iz Palestine, Vijetnama, Bosne, Kosova, Avganistana, Libije, Sirije, Sudana, Ukrajine... samo su upozorenja za bezbjednosne izazove koje nosi budućnost. Svijet u kojem danas živimo, teško možemo kontrolisati, zato je važno da se prilagodimo vremenu. Ako je globalizacija naš život, onda međunarodne organizacije ne smiju imati protokolarnu funkciju. Vrijeme ih je prevazišlo kao takve, stoga su i njima neophodne reforme. Kako do njih stići, teško je odgovoriti. Najmanje što možemo je promisliti o tome i konstatovati da postoji ozbiljan problem. Važno je utvrditi princip i pravila kojih se trebamo pridržavati i kao zemlja i kao građani. U suprotnom uvijek ćemo se prestrojavati prema interesu, preferencijama i istorijskim vezama. Nije ni to možda loše, ali priznaćemo nije funkcionalno.
Nadajmo se da će uskoro doći dan kada će svaka međunarodna organizacija biti dostojna makar svoga imena. To je jedini garant sigurnije budućnosti, a kad pomislimo na nju nije zgoreg prisjetiti se i misli velikog kineskog filozofa i generala Sun Cua koji konstatuje: „Dubokim znanjem načela nered se može pretvoriti u red, promijeniti opasnost u sigurnost, promijeniti razaranje u preživljavanje, promijeniti nesreću u sreću. Snažnom akcijom u skladu s Putom, može se privesti tijelo u područje dugovječnosti, dovesti um u sferu misterije, dovesti svijet do velikog mira i privesti zadatke do velikog ispunjenja“.
Bonus video:
