Debata oko Krima više nije koncentrisana na međunarodno pravo: Ruski predsjednik Vladimir Putin je javno priznao da smatra da ga ono ne obavezuje i da ne mari za to što ostatak svijeta vidi ruske akcije kao nelegalne. Ono što nije jasno je da li ruska ekonomija može podnijeti teret Putinovih ciljeva u Ukrajini.
Bez obzira na odgovor Zapada na krimsku krizu, šteta po Rusiju će biti ogromna. Prvo, tu su direktni troškovi vojnih operacija i pomoći krimskom režimu i njegovoj veoma lošoj ekonomiji (koju je ukrajinska vlada godinama uveliko pomagala.) Imajući u vidu neizvjesnost oko budućeg statusa Krima, te troškove je teško procijeniti, iako će najvjerovatnije iznositi nekoliko milijardi dolara godišnje.
Direktni trošak ovog iznosa je manji od 0,5 odsto ruskog BDP. Iako nije trivijalan, Rusija ga može priuštiti. Rusija je upravo potrošila 50 milijardi dolara na Olimpijadu u Sočiju i planira da potroši još više za Svjetsko prvenstvo 2018. Bila je spremna da vladu bivšeg ukrajinskog premijera Viktora Janukoviča kreditira sa 15 milijardi dolara i obezbijedi osam milijardi dolara godišnje u vidu subvencija za gas.
Potom su tu troškovi uticaja sankcija na trgovinu i investicije. Iako je obim sankcija još neizvjestan, uticaj može biti ogroman. Procjenjuje se da su godišnje direktne strane investicije (SDI) dostigle 80 milijardi dolara 2013. Značajan pad SDI - koje donose ne samo novac nego i modernu tehnologiju i menadžerske vještine - snažno će pogoditi dugoročni ekonomski rast Rusije. Uskraćivanje pristupa ruskih banaka i firmi američkom (i možda evropskom) bankarskom sistemu - što su najoštrije sankcije nametnute Iranu - imalo bi poguban efekat.
Na kraći rok, međutim, trgovina je puno bitnija od investicija. Godišnji izvoz Rusije (mahom nafta, gas i druge sirovine) iznosi skoro 600 milijardi dolara, dok godišnji uvoz iznosi skoro 500 milijardi dolara. Bilo kakve značajnije sankcije (uključujući sankcije ruskim finansijskim institucijama) bile bi puno bolnije od direktnog troška pomaganja Krimu. Sankcije bi svakako pogodile i trgovinske partnere Rusije. Ali zavisnost Rusije od trgovine sa Zapadom je sigurno mnogo veća nego obratno.
Štaviše, najvažniji izvor potencijalne štete za rusku ekonomiju leži drugdje. Ruske i strane kompanije su uvijek brinule zbog nepredvidivosti političkog rukovodstva države. Nedostatak povjerenja u kreiranje ruske politike je glavni razlog odliva kapitala, niskih cijena domaće aktive, pada investicija i usporavanja ekonomskog rasta, koje će krimska kriza gotovo sigurno pospješiti.
Zaista, odgovor Rusije na događaje u Ukrajini je prevazišao najgora očekivanja onih koji su se ionako pitali da li je Putin, kao što je rekla njemačka kancelarka Angela Merkel, izgubio dodir sa stvarnošću. Intervencija u cilju pripajanja Krima je neutralisala korist meke moći koju je Putin možda stekao Olimpijadom u Sočiju i pomilovanjem oponenata poput Mihaila Hodorkovskog i članica Pusi rajota.
Žrtvovanje ovih uspjeha nagovještava da krimska avantura nije dio dugo razmatranog plana. Naprotiv, otkako je počela kriza, ruski lideri su stalno bili kontradiktorni u odnosu na svoje prethodne izjave, uzmicali nakon izrečenog, mijenjali odluke i negirali lako provjerljive činjenice. Sve to ukazuje da ruski politički lideri nemaju strategiju i ne predviđaju posljedice svojih odluka. Čak i same pristalice Kremlja priznaju da Putin „improvizuje“.
Takođe je jasno da je odluke kojim se krši međunarodno pravo, uprkos riziku od međunarodne izolacije, u ad hoc stilu, donio Putinov najuži krug. Na primjer, Valentina Matvijenko, predsjednica Savjeta federacije (gornji dom parlamenta), objavila je da Rusija neće slati trupe u Ukrajinu - samo dva dana prije nego što su i ona i Savjet jednoglasno odlučili da Putina ovlaste da uradi upravo to. A Matvijenko je takođe jedan od 12 stalnih članova Nacionalnog savjeta bezbjednosti Rusije, vrhovnog tijela koje odlučuje o ovakvim pitanjima.
Bez obzira na to da li je Kremlj iracionalan ili prosto neinformisan, njegova politika na Krimu šalje nepogrešiv signal investitorima: ruski politički lideri su apsolutno nepredvidivi. To će dalje podriti povjerenje ruskih i stranih investitora i povećati odliv kapitala, što nije moglo doći u gorem momentu. Uz potrošnju podstaknutu kreditima - motor koji je pokretao rast BDP-a od 2010. - koja sada ostaje bez energije, ekonomija stagnira.
Investicije su, u međuvremenu, i dalje ispod zenita u kojem su bile 2008. Uprkos obilju prilika širom ruske ekonomije, neprijateljska poslovna klima u zemlji - uključujući glomaznu birokratiju, raširenu korupciju i širenje državnih kompanija - oslabila je inicijative ruskih i stranih investitora da započnu nove projekte ili prošire postojeće. Spoznaja da je Putin ušao, da opet citiram Merkelovu, u „drugi svijet“ samo će pogoršati stvari.
Hoće li Rusi primijetiti ekonomsku cijenu iracionalnosti Kremlja? Rast BDP-a već je usporen i može postati negativan. Berza je već žestoko pala i mogla bi nastaviti taj trend. Naravno, samo mali broj Rusa su vlasnici akcija; većina ih čak i ne prati berzanske indekse. Međutim, povećan odliv kapitala takođe će uticati na nešto što je običnim Rusima poznato i što ih interesuje: kurs rublje.
U ponedjeljak nakon početka Putinove krimske avanture, Centralna banka Rusije navodno je potrošila 11,3 milijarde dolara da podupre rublju. Jasno je da je ovakva podrška neodrživa; zapravo, CBR je nedavno objavila da će dozvoliti fluktuaciju rublje, što podrazumijeva kurs koji odražava očekivanja tržišta koja se tiču cijena nafte i budućeg odliva kapitala.
Tako brige oko toga ko je „izgubio dodir sa realnošću“ nagovještavaju ne samo nižu (ili čak negativnu) stopu rasta BDP-a, nego i - još skorije- slabiju valutu, zbog koje će porasti cijene uvozne robe. Svi Rusi će uskoro osjetiti te efekte; da li će to njihovog predsjednika vratiti iz njegovog svijeta u ovaj, drugo je pitanje.
Bonus video:
