Bez obzira na (deklarativnu?) dobronamjernost Ministarstva prosvjete da pronađe način kojim bi školstvo bilo drastično poboljšano, niz mjera koje su predstavljene na nedavno održanoj sjednici Vlade u Kolašinu mogle bi da imaju poguban efekat po crnogorski obrazovni sistem.
Jedna od predloženih mjera tiče se „eksterne evaluacije“. Naime, postavlja se pitanje na koji način se radi evaluacija humanističkih disciplina, budući da su formulari rađeni po standardima prirodnih nauka. Tako na primjer, u obrascima za evaluaciju humanističkih projekata imamo rubrike sa naslovima: navedite procedure kontrole kvaliteta, načine korišćenja povratne informacije o kvalitetu, objasnite istraživanje u etapama, sastavite finansijski plan po svakoj etapi projekta, navedite diseminaciju rezultata, itd. Što bi na takva pitanja mogao napisati neko ko je prijavio istraživanje iz filozofije, filma, književnosti? Da li su očekivani rezultati podizanje nivoa svijesti i samospoznaje? Koliko sredstava je potrebno da bi ovaj rezultat bio i ostvaren? Začuđujuće malo, samo članarina u bilblioteci, odlazak u bioskop (u Crnoj Gori jedan jedini bioskop je u Kotoru, skoro pred zatvaranje), galeriju ili muzej, ili običan razgovor. Humanističke discipline se ne uklapaju u viziju takvih (ekonomsko-političkih) projekata, pa im se u skladu s tim uskraćuju sredstva. Eksterne procjene uvezenim parametrima ne mogu na bilo koji način ostvariti procjenu kvaliteta nastave i naučnog rada, i ne mogu zahvatiti svu složenost interpersonalnih povezivanja na času.
Apsurd (skupih) birokratskih egzibicija trijumfuje u sredinama u kojima je obrazovni faktor zanemaren i potcijenjen. Tako je i mjera licenciranja nastavnika bez utemeljenja. Očigledno je da diploma nije dovoljna, pa se nameće pitanje: ako se licenca izdaje na osnovu psihološko-andragoške procjene (radna etika, mentalno zdravlje) na koji način bi takva procjena trebalo da bude provedena? Jedinstven okvir bi morao da podrazumijeva uspostavljanje modela profesionalnog razvoja nastavnika, decentralizaciju sistema školstva, te omogućavanje veće kreativnosti profesora koji bi sami razvijali sopstvene kurikulume.
Mjera „usklađivanja visokog obrazovanja sa potrebama tržišta rada“ je izuzetno pogubna. Upisnu politiku nikako ne bismo smjeli da kreiramo na osnovu pomenutog parametra, jer bismo na taj način obrazovali stručnjake prema promjenljivim zakonitostima tržišta i osporili pojedincu mogućnost slobodnog izbora. Bila bi to svojevrsna segregacija poželjnih i nepoželjnih zanimanja (poput dalekog eha marksističkog stava o ekonomiji kao bazi, i kulturi kao nadgradnji) koja bi stvorila jednolično i robotizovano društvo. Nepoželjna zanimanja u tom slučaju postale bi svakako humanističke discipline, čija bi se održivost sagledavala na osnovu već utvrđenih evalutornih paramatera kojima humanističke discipline ne mogu i ne smiju da se vode.
Zastrašujuće je da se politika obrazovanja jedne države svodi na pojam preuzet iz ekonomije, što se može zaključiti iz naslova „Uvođenje preduzetničkog učenja na svim nivoima obrazovanja“. Pitanje preduzetništva jeste pitanje održivosti određenih zanimanja koja zavisi od ponude i potražnje. Pitanje preduzetništva kao vodeće smjernice u obrazovanju jeste otvorena degradacija humanističkih disciplina.
U skladu sa nasilnim „reformnim“ duhom, tu je i mjera „uvođenja IT tehnologija“. Činjenica je da se izumom tablet računara i njihovom širokom popularizacijom povećala i čitanost knjiga na Zapadu. Međutim, njihovo uvođenje u škole u Crnoj Gori znači i smanjenje broja štampanih knjiga u upotrebi. Pitanje je da li zaista to želimo. Čitanjem štampane knjige ne upijamo samo informacije - tekst se intelektualno i čulno doživljava, a kompleksan doživljaj je mentalni proces tokom kojega učimo. Druženje sa knjigom ima i jednu čisto emotivnu i podsvjesnu dimenziju koja je nastajala vjekovima od kada je informacija počela da se prenosi u štampanom izdanju. Relativizacija značaja štampane knjige na taj način predstavlja nepromišljen raskid sa jednom epohom učenosti i prosvijećenosti. Crna Gora, međutim, nije zemlja koja se diči značajnim doprinosom u prosvjetiteljstvu, ona tek treba da razvija svoju čitalačku kulturu. Uvoditi tablete bez razvijenog izdavaštva, isto je što i komponovati muziku bez poznavanja harmonije - samo olako shvatanje značaja knjige, pa i izraz nepoštovanja i neobrazovanosti. Ako je u pitanju zabrinutost za zdravlje djece zbog velikog broja knjiga koje nose u svojim školskim torbama, onda bi o rasterećenju trebalo razmišljati na drugačiji način koji vodi u pravcu zaključka o poboljšanju standarda i uslova rada naših nastavnika.
I za kraj, treba imati u vidu da re-forma ne znači forsiranje neutemeljenih inovacija, već povratak izvoru.
Među mjerama se pominje i ozloglašena PISA o čemu je već pisano na portalu Vijesti.
Bonus video:
