Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“Meša Selimović
Nijedan pojam nije danas toliko profanisan, u vrjednosnom, čak i u semantičkom smislu, kao pojam „izdajnik“. Brojni su razlozi za to, počev od onih najbanalnijih koje se tiču njegove svakodnevne političko-manipulativne (zlo)upotrebe, kad jedni druge „promovišemo“ u neprijatelje poretka, prava i države, do onih suptilnijih i više metafizičkih koji indikuju dublju krizu čovjeka, jednu progresivnu antropološku dekadenciju koja nezadrživo vodi u propast i ništavilo.
U sadašnjem globalističkom društvu pojam „izdajnik“ je prokažen i suvišan, barem tako ukazuje dominantna korporativna svijest. Ako svi, kao atomizovani potrošački subjekti, pripadamo jednom univerzalnom svjetskom tržištu, ako se kao individue i potrošači neposredno vezujemo za ono najopštije, onda što god uradili svojoj zemlji, svom narodu, ili svojoj ženi (supružiku), kome god ih prodali ili izdali, taj čin nema nikakvu moralnu težinu, jer kao građani svijeta ne pripadamo nigdje, nismo vezani za pojedinačno, nemamo obavezu prema bilo kojoj konkretnoj zajednici, da bismo je mogli iznevjeriti.
Naši zakoni su tržišni i spadaju u red ponude i potražnje, a naši lični odnosi, prema porodici, rodu, otadžbini, samo su roba koju, u zavisnosti od trgovačke vještine, nekad lošije, nekad bolje, plasiramo i bagatelišemo na globalnoj pijaci.
Štaviše, ova atomizacija i fragmentacija čovjeka ne zadržava se samo na spoljašnjem, već duboko zadire u unutrašnje identitetske slojeve ličnosti, degradirajući i dehumanizujući našu ontičku suštinu. Riječ je o pokušaju krajnje relativizacije ljudske prirode, o ljudskom onečovječenju, gdje se kroz radikalnu koncepciju individualnih prava, gotovo sve pojedinačne, čak perverzne i degenarativne sklonosti, promovišu i štite kao izraz lične slobode, pri čemu se sam čovjek zapravo redukuje na svoje animalne instikte, eksponira u neku vrstu pervertirane životinje, bez čovještva u sebi.
Primitivni sebični interesi su promovisani u vrhunska načela vođenja života, politike, države, bazične potrebe urogenitalnog i digestivnog trakta u svrhu življenja, a njihovo zadovoljavanje u egzemlar intelektualno-političke vještine i mudrosti, bez smisla, bez morala, bez duha, bez slobode, bez čovjeka.
Ova globalistička „dekontaminacija“ ljudskog bića, od svega umstvenog, vrlinskog, polno razlučivog, genetskog, tradiranog, ovo identitetsko raslojavanje je tako agresivno, da čovjek više ne pripada ni sebi, nije svoj, kao individua i „proizvod“ sve manje je „rentabilan“, pa ni sebe samog već nije u stanju valjano da zacijeni i izda.
Izvorno, ideja globalnog društva i kosmopolitsko poimanje svijeta bitno drugačije tretira odnos čovjeka i univerzalne zajednice, gdje se duh i vrlina, kao suština ljudskog, uzima kao najviši kriterijum svih interpersonalnih relacija i nužan uslov postojanja svijeta čovjeka. Jer, vrlina je svrha života, kažu Stoici.
Pojam kosmopolitizma u ovom, izvornom smislu, proishodi primarno iz nacionalnih postignuća helenske, potom rimske civilizacije i podrazumijeva jedinstvo duhovno - vrjednosnog horizonta (samo)spoznaje čovjeka kao čovjeka, ali ne i političko – kulturnu unifikaciju, niti marginalizaciju i poništenje sopstvenog etosa, običajnosti, tradicije.
Šta su Heleni mislili o izdaji sopstvene nacije i slobode pokazuje činjenica da ime „Efijaltis“, koje je nosio onaj strašni Grk što je Persijancima pokazao put do Leonida u Termopilskom klancu, od tog dana u grčkom jeziku označava „košmar.“ „Mi Rimljani smo hrabri i kada nas zadese nevolje, hrabro ih trpimo,” rekao je, zarobljen od etrurskih neprijatelja, Gaj Mucije Scevola, stavljajući potom bezglasno svoju ruku u vatru, dok sasvim ne izgori. „Kome opšte dobro nije milo, i koji će biti izdajica, da ga Božija sakruši desnica!“, poručivao je sv. Petar Cetinjski.
Ali, šta je izdaja?
Hobs ističe da razum, bez pomoći normi ili zakona, prepoznaje i definiše izdaju zato što je izdaja zločin po sebi (malum in se), i kao takva uništava sve zakone odjednom, jer dovodi u pitanje sigurnost naroda kao najviši zakon (suprema lex). Šta je izdaja i ko je veleizdajnik može dakle utvrditi svako, kaže Hobs, ukoliko nije dijete, ludak ili budala.
U današnjoj Crnoj Gori izdaja je, u odsustvu drugih, postala jedina nacionalna strategija. Varaju se, međutim, oni koji misli da je izdaja stvar duševnog raspoloženja uskog kruga sadašnjih vlastodržaca, a da smo mi ostali izvan toga; bolest je zahvatila duboko i široko. Da nije tako, izdaja vlasti ne bi uspjela.
Ipak, nova Crna Gora je nekako suviše brzo i suviše lako usvojila nepristojne ponude globalnog tržišta. Šta se to dogodilo sa nama da tako jeftino prodajemo svoje ime i slobodu? Gdje je tačka sloma i promjene?
„Doći će vrijeme da guzica ide ispred obraza,“ ispravno je prorokovao Mate Glušac. Ali u tom našem ljudskom potonuću, mi smo nekako otišli korak niže, ispod svih do sada poznatih izdajničkih paradigmi.
Hoće li čin poput ovog skorašnjeg, Ivana Mašulovića i njegovih nadređenih, ikada postati naš „efijaltis“ ili ćemo, kako kaže Hobs, nastaviti da izigravamo budale? Hoće li se naš obraz jednom vratiti u pređašnju poziciju, u smislu da opet budemo ljudi?
Proroštva o tome ćute. Svi ćutimo. Još malo, i zaboravićemo na sve. „Još malo, i sve će zaboraviti na nas.“ Da nekad bijaše biti „junaštva i čojstva“.
(Autor je funkcioner Demokratske narodne partije)
Bonus video:
