U jednom od ranijih tekstova, na osnovu nalaza antropologije, sociologije i kulturologije, ukazao sam da Srbi i Hrvati (kao etnosi) imaju 98% istog, sličnog ili zajedničkog. Sada bih dodao da smo, vrlo često, i braća. Ali, po glupostima. Istoriju čine istorijska fakta o istorijskim procesima, događajima i akterima tih događaja, dok tradiciju čine ljudi i događaji. Boraveći ovih dana u Hrvatskoj i Sloveniji susreo sam se sa brojnim prijateljima i kolegama. Dosta je razloga za zadovoljstvo u tim susretima, ali i za poneku ljutnju.
Na različite načine je u ex-Yu državama obilježen vijek avijacije i vazduhoplovstva. U Hrvatskoj je izrađena (po izgledu vrlo impozantna) monografija sa naslovom „Sto godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj“. Iščitavajući djelove pomenute monografije, shvatio sam razloge za ogorčenje mnogih mojih prijatelja i kolega. Naime, u poglavlju „Zrakoplovstvo NDH“ veoma detaljno su opisani svi događaji i akteri istih. Radi se o istorijskim činjenicama. Priređivači monografije nisu štedjeli emotivne „patriotske“ riječi da iste opišu. Taj „patriotski“ period, u trajanju od dvije godine, obrađen je na 43 stranice. Nasuprot tome, period od 48 godina zrakoplovstva u Jugoslaviji obrađen je na samo 11 stranica, bez pominjanja bilo kog događaja i bilo kog aktera tih događaja. Puki opis tehničko-tehnološkog razvoja je „progutao“ i tih 11 stranica. Sramota!
Ako neki narod i neka država imaju razlog za ponos na svoje vazduhoplovce, onda su to Hrvati i Hrvatska. Udžbenici general-pukovnika prof. dr Zlatka Rendulića (rođenog u Jastrebarskom) i danas su obavezna literatura na prestižnim univerzitetima svijeta. Činjenice, da je bio na čelu konstruktorskih timova za više aviona, da je antifašista i da živi u Beogradu, očigledno je neko smatrao manom. Od osam komandanata vazduhoplovstva u drugoj Jugoslaviji, njih četvorica su bili iz Hrvatske (tri Hrvata i jedan Srbin). Malo ko nije čuo za narodnog heroja general-pukovnika Viktora Bubnja ili za general-pukovnika Antona Tusa. Autori pomenute monografije nisu željeli za njih čuti.
Srdžbu mojih prijatelja iz Hrvatske (od kojih su neki bili visoko pozicionirani u Hrvatskoj vojsci) sam želio umiriti ističući neke propuste u obilježavanju vijeka vazduhoplovstva u Srbiji. Napomenuo sam da je to urađeno dosta korektno, jer nisu izostavljeni ljudi iz bilo kojih krajeva i bilo koje nacionalnosti, ukoliko su dali doprinos razvoju vazduhoplovstva. Ali, i u Srbiji su „patriote“ umiješale svoje prste. Naime, povodom jednog vijeka vazduhoplovstva, u RTS-u je urađen istorijsko-dokumentarni film (rediteljke Slađane Zarić) pod nazivom „Vek odvažnih“. U tom filmu sam, kao jedan od aktera vremena, imao učešće. Logično je, jer, pored ostalog, arhivska dokumenta me vezuju za jedan rezultat koji se, još uvijek, vodi kao svjetski rekord. Premijeri filma, koja je imala nacionalni značaj, prisustvovao je tadašnji ministar odbrane Srbije Aleksandar Vučić. Odmah nakon premijere (ista rediteljka), reagovale su „patriote“ i pristupilo se cenzurisanju filma. „Moja sekvenca“ je izbačena, a umjesto nje „ubačen“ je jedan od Miloševićevih generala, koji se, sa razlogom, danas brine ko će ga i zbog čega pozvati na „službeni razgovor“. Tačno je da „patriote“ na određeni rok mogu napraviti veliku štetu, ali je ta šteta ipak vremenski ograničena. Prepariranje istorije jeste štetno, ali dugoročno nije održivo - umirujem moje prijatelje.
Nekoliko entuzijasta u Crnoj Gori učinili su veliki napor da obilježe vijek avijacije. Vlast nije ni prstom mrdnula. A zašto i bi , kad su baš ti isti ljudi, sa velikim žarom, u „AB revoluciji“ prednjačili u rušenju Jugoslavije. Mnogi od njih su tada iz „pacovskih kanala“ politički „uzletjeli“. Nijesu svjesni da oni koji „uzlete“ nikada ne slete, ali redovno se strmoglave. Počinje da ih obuzima strah.
Družeći se sa prijateljima u jednom hotelu na Varaždin Bregu, popio sam „tursku“ kafu. Tako je bila dobra da sam, u kasnim večernjim satima, naručio još jednu. Samo koji mjesec ranije, u sličnim hotelima, u Sarajevu i Mostaru „tursku“ kafu nisam mogao naručiti. Nije je bilo. Varaždin ima, a Sarajevo i Mostar nemaju? Braća po glupostima. Na veliku pažnju mojih prijatelja i poznanika iz regiona imam čime uzvratiti. Uvijek sam dobro „naoružan“ crnogorskom lozom i crnogorskim Vrancem, prepoznatljivim ponosom građana Crne Gore. Koji, još uvijek, putuju.
Na Varaždin Bregu na poklon sam dobio knjigu sa naslovom „Argenitnski roman“, autora novinara i istraživača Draga Pilsela. U dahu se čita. Moj zaključak o knjizi je da istu svaki vjernik na planeti treba pročitati jednom, svaki rimokatolik dvaput, a svaki Hrvat triput. Ostali, ako žele. U knjizi je, filozofsko-sociološko-psihološko-etičkim pristupom, provedena katarza i preumljenje, na ličnom primjeru. Samo je na taj način moguće da čovjek, koji je rođen u porodici koja je strastveno služila NDH i Gestapo-u, danas može napisati da je NDH zločinačka tvorevina, a da je katolička crkva u Hrvatskoj feudalna i nacionalistička organizacija. Autor knjige, kao nekadašnji podmladak NDH i kao nekadašnje svešteno lice, to zasigurno najbolje zna.
U iščekivanju kada će neko svešteno lice crkve moga etnosa doživjeti katarzu i preumnjenje, ostajem pri ranije javno iznešenom stavu da su crkve pravoslavnih naroda na Balkanu pravi politički komesarijati. Veoma ljubljeni od političkih i svakojakih drugih kriminogenih struktura.
Monografija „Stotinu godina zrakoplovstva u Hrvatskoj“ ne treba mnogo da brine moje prijatelje Hrvate. Bez obzira što smo braća po glupostima, „Argentinski roman“ će se pojaviti i kod ostalih ex-Yu naroda. U to sam više nego siguran. I više nećemo biti braća po gluposti. Bićemo istinski prijatelji.
Bonus video:
