Na pojavu trejlera za film Ostroga mi (dilomski rad Ivana Ivanovića, studenta FVU) upecala se ne samo Crna Gora, već i region. Izabrao je aktuelnu temu i pogodio u centar. Osim protojereja, psihološkinje i pjesnikinje, u tom dokumentarnom filmu učestvovao sam i ja. Iako je diskurs bio različit, svi akteri su se složili da manastir Ostrog nema veze sa zakletvom koja je postala obična poštapalica u govoru ljudi.
Kad je divlji taksista pod konstantnim stresom zbog saobraćajne policije, kad mora da bude vozač, kondukter, i još da se skriva i svjesno krši pravila saobraćaja, razumljivo je što kiti kola plastificiranom slikom Ostroga. Njega to smiruje, a njegov zločin je toliko mali, da ne može biti veliki. Tu nema zloupotrebe, a ni manipulacije.
Međutim, kad na ruci nekog nabildovanog momka iz podgoričkih naselja sijevne Ostrog, onda je to žeton. Baš kao savremena indulgencija, neki vid oproštajnice grjehova koji nema veze sa Ostrogom, ta tetovaža služi kao žeton za nedjela koja predstoje, a kojih je tetovirani tip i te kako svjestan. On se vodi teorijom „Only God can judge me“, treba mu nešto apstraktno čega će da se plaši, kad se već ne plaši ovozemaljskih pojava, ni ljudi, ni sramote, a tek policije i tužilaštva. Svoju ozbiljnost i posvećenost ne dokazuju samo tetovažom, već i poštapalicom, „Ostroga mi“, svojatanjem svetinje.
U samo jednom danu Podgorica je bila grad kakav bi bio idealan za Džima Džarmuša da snimi nastavak filma Noć na zemlji, s tim što mu ne bi bila potrebna četiri grada za četiri priče, već samo jedan, ovaj naš bi mu bio dovoljno inspirativan. Na jednoj strani grada, u bulevaru Stanka Dragojevića, normalni građani i usmjerena stoka protestuju i zalijeću se na zgradu Vlade. Policija se baš iznenadila i baca suzavac.
Nešto kasnije, na Starom aerodromu, u kafiću MoskWa(duplo v), ubijena su dva brata i lakše ranjena trudnica. Nešto kasnije, petnaestak momaka (koji žude da se njihova grupa ozvaniči posebnim imenom u medijima što ću ovom prilikom namjerno izbjeći), upada u urgentni centar i pravi haos. Niko ne reaguje danima, a protestanti zbog uznemiravanja asfalta sjedjenjem provode u pritvoru 48 sati.
Ono što nije pošlo za rukom demonstrantima, uspjeli su opasni momci iz podgoričkog naselja. Upali su u državnu ustanovu. Može im se. Baš kao u Džarmušovom filmu, sve ove priče imaju istu nit koja ih povezuje. Ako bi pronašli fotografije svojih đedova, opasni i nabildovani momci vidjeli bi da su njihovi preci bili znatno mršaviji i žilaviji od njih, a da su bili jaki i da su se izlagali mnogo većem fizičkom naporu. Odlazak opasnih momaka u teretanu je isto što i ulazak poslanika u parlament, potpuno lažan čin sa neiskrenim željama. U slučaju opasnih momaka razlog je liječenje kompleksa, odnosno bildovanje i tijela i kompleksa.
Na kraju, recimo da u jednom podgoričkom kvartu, koji ne mora biti Zagorič, i ne mora biti ta raskrsnica udaljena svega pet stotina metara od zgrade MUP-a, subotom uveče, kasno, oko 2 ili 3 ujutru, stoji ekipa opasnih momaka i broji automobile. Svako trinaesto vozilo zaustave, izvedu vozača, sprdaju se sa njim (ne postoji bolji, adekvatan izraz od ovog), šamaraju ga, vrate u kola i broje dalje. Ne idu u grad, vise u svom kvartu, na svojoj raskrsnici i niko im ne može ništa. Onaj trinaesti može da krivi sudbinu, jer mu ne pada na pamet da tuži momke koji služe kaznu na slobodi. Prepoznaje ih makar po tetovažama. Ako ih tuži, njih je petnaestak, a on jedan, a i oni će lako saznati gdje živi.
Građanima ostaje da se nadaju da će u sličnim prilikama biti dvanaesti. Vjerovatno je svakog briga što će biti sa onima iza njih, jer je u društvu visok stepen solidarnosti i saosjećanja. Ipak se treba zapitati kako je onom trinaestom, koje su njegove mogućnosti i kako on reaguje. Ja ne znam kako bih reagovao, Ostroga mi.
Bonus video:
