Punih 50 godina u SFRJ postojala je posebna ideološka ikona - sedam sekretara SKOJ-a. Bili su simbol nepokornosti pred „Šestojanuarskom diktaturom“ i režimom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila pod apsolutističkom vladavinom kralja Aleksandra I Karađorđevića. Simbol mladosti koja se borila za ukidanje diktature, pravdu, jednakost, socijalnu slobodu i sve one vrijednosti koje su oslikavale tadašnju ljevicu i radnički pokret. Svih sedam, mučeni i zatvarani, stradali su u policijskim racijama u periodu 1929-1931.
Feniks
Ideologija, za koju su se borili, najduže se održala u Crnoj Gori, makar formalno, gdje je na prvim izborima pobjedio SKCG. Već tada petokraka na izbornom plakatu je iz crvene prešla u žućkastu boju, a kasnije se više nije ni pojavljivala. Ubrzo, promijenjeno je i ime partije. Sa ovim promjenama nestao je i mit o sedam sekretara SKOJ-a.
I onda, februara 2014, na podgoričkim ulicama, kao feniks pojavilo se „sedam sekretara“ u liku neke nove omladine i nekog novog „SKOJ-a“. Na majicama su imali petokrake, oslikane likove Če Gevare, pozivali su na pravdu i klicali slobodi. I visoko podignuta pesnica - simbol ljevice.
Vlast, iako proizašla iz crvene ideološke matrice, očito ih nije preoznala i po uzoru na Aleksandara Karađorđevića sve ih je pohapsila.
Uzvik „padaj silo i nepravo“ bio je dovoljan za intervenciju.
Obznana i Volter
Uzdignutih pesnica i sa lisicama na rukama, ovi novi „sekretari“ odista su sličili na likove iz istorijske čitanke. Umjesto da kapuljačama pokriju glave i sprovedeni istražnom sudiji priznaju svoju kriminalnu aktivnost, oni su po izlasku iz policijske marice, više sličili na Ljuba Čupića nego na huligane koji podležu odredbama ZKP-a.
Pritom, odluka da se krivično gone i dva dana drže pritvoreni, zato što su u znak protesta sjedjeli na ulici, prethodno zatvorenu za saobraćaj, sama za sebe izaziva zabrinutost. Nesporno je da svaki huligan i prekršilac zakona treba da odgovara i nedopustivo je siledžistvo nad državnom imovinom i javnim dobrima. Međutim, huligane po priznanju policije „nije lako identifikovati.“ Lakše se identifikuju oni koji imaju nepodobna politička uvjerenja. Njih treba „goniti“, pa čak i po cijenu da se krše odredbe Zakona o krivičnom postupku i standardi iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, što je notirano od strane Akcije za ljudska prava.
Kralj Aleksandar I uveo je Obznanu (1920) upravo da bi zabranio proteste, a nedugo zatim (1921) i Zakon o zaštiti države, koji su kasniji doveli do stradanja sedam sekretara SKOJ-a u periodu „Šestojanuarske dikatature“.
Naravno, aluzija sa današnjim vremenom nije primjerena, ali 48 sati provedenih u ćeliji zbog političkih uvjerenja jednako je dugo i 1929. i 2014. Zato smo danas dužni da podsjetimo na maksimu Voltera: „Ja se ne slažem s tim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to izgovorite.“
Kultura otpora
Pitanje prava na protest je pitanje ukupne društvene kulture i obilježje je slobodnih društava. Zato generacije koje nemaju svoj bunt niko i ne pamti i upravo zato je generacija iz 1968. kultna.
Generacija Crnogoraca, (rođena 1968. i kasnije) imala je svoj generacijski bunt u antiratnom studentskom pokretu (Studentski forum) i prvim, pravim mitinzima za nezavisnost. I danas odzvajanju riječi Peđe Vušurovića sa stepenica crnogorske Skupštine „Puške u soške, pametu u glavu“ ili kako zaboraviti prvo podizanje crnogorske zastave na jarbol crnogorske skupštine, nakon zabrane mitinga za nezavisnost u Bijelom Polju (1993). I tada je policija hapsila, istini za volju mnogo brutalnije.
Dovoljno je posjetiti na miting za mir ispred Skuptine (1991) kada je Studenski forum organizovao paljenje svijeća u znak solidarnosti sa opkoljenim Sarajevom i kada su pripadnici policije tjerali učesnike ovog skupa da ih nogama gase! I tada je bio kordon, parkirane marice i visoko podignuti pendrek. Kao organizatorima skupa „službeno“ nam je stavljeno na teret - „ugrožavanje javnog reda i mira“, dok su svuda oko nas divljale paravojne formacije i država se raspadala u krvi i kriminalu!
Ta generacija, suprostavljena Miloševiću i gadluku primitivnog nacionalizma imala je svoju viziju Crne Gore. Iz tog bunta nastali su temelji na kojima je podignuta ideja nezavisne, evropske i građanske Crne Gore.
Dvije decenije kasnije na istom mjestu, u jednom buntu koji je imao više karakter uličnog performansa nego pripremljenog političkog skupa, akteri na strani sile ostali su isti. Samo su se promijenili „buntovnici“.
U međuvremenu, naša generacija se umorila, ostarila, postala oportuna, ali i dalje zna da se građanski otpor, kao kulturološko stanje nacije, neprestano obnavlja kao prirodna potreba da se društvo regeneriše. Zato ove vrste protesta ne treba silom gušiti, jer se pod represijom svaki otpor vremenom radikalizuje, a to nikom ne donosi dobro.
Moć ili vizija
U pratnji policije i sa lisicama na rukama Batrićević, Milačić, Mrvaljević, Kaluđerović, Delja, Turović, Adžić odista su podsjetili na otporaše iz devedesetih, a u vizuri dobre stare komunističke ideologije i na mlade „sekretare“. To su mladi ljudi koji nikada nijesu imali problem sa izborom kojoj državi pripadaju i koju zastavu staviti na jarbol. Oni nijesu iz kriminalne strukture, nijesu huligani, nasilnici ili pučisti. U rukama ovih sedam „neposlušnih“ nije bilo ni kamenica ni oružja. Jedini „problem“ koji nose je to što imaju svoju viziju građanske slobode i potrebu da izraze bunt spram vremena u kom žive i sa kojim se ne slažu. I zato su uhapšeni!
Međutim, danas ih većinska Crna Gora osporava, osuđuje i odobrava hapšenje.
Hapsiti grupu mladića koja u znak neslaganja sa sistemom vladanja sjedne na sred ulice, hapsiti aktivniste NVO zato što prospu kantu farbe na trotoar nije „snaga države“ već nedostatak elementarne političke kulture koja pretpostavlja da svi nijesu isti i da svi stvarnost ne vide jednako. Pritom, našim gradom grupe huligana slobodno i nekažnjivo lome, maltretiraju, napadaju ljekare...
Ali... sva društva pomjerala su se naprijed preko onih koji su imali viziju, a ne preko onih koji su imali moć. Zato, treba znati da je moć prolazna, a da je pravo na protest osnovno političko i građansko pravo, pod uslovom da se ne ugrožava prava drugih.
Demonstracija sile i zabrana okupljanja više je demonstracija straha nego borba za pravnu državu, jer ko jedom dođe na vast sa ulice ulice se očito i najviše boji.
Bonus video:
