Pričao mi zemanile đed Radonja anegdote iz svoje mladosti. Kaže, prosio komšija Rašo Jauk Solumiju Tanasijevu, pa ga nije htjela uzeti. Žalio se bratu Trišu:
- Što me ne šće uzeti Solumija? Evo ja, evo Jauk!
- Zato što si ti, a ne ja - odgovori Trišo.
Mnogo vode od tada proteklo sa Vrbice iz Pošćenja (sem preko ljeta, kada je uzurpiraju tajkjunčići), a priča se ponavlja. Komšiji Brackom mrklo, veli priča (pardon: televizija), pa nikako da svane. Neće nijedna da ga uzme.
- Imao sam tih priča sa curama - kaže - i svaka skoro maltene ono odbila. - A fin si ti - komentariše novinar. - Ali džabe.
Nema Triša da mu kaže: „Neće zato što si ti“.
Gledao emisiju komšija Ledo, pa mi se i on žali. Evo nas desetak momaka iz Pošćenja odavno zreli i prezreli, nikako da se oženimo.
- Čuh imate provodadžiju, pa vam nudi Albanke k´o na tacni - rekoh.
- Što jes´ jes´, ali on je kadar DPS, a sad su izbori, pa može svaku treću sebi na ku...
- Misliš na kutiju, biračku.
- Jes´, a ja koje sam sreće - uvijek sam govorio: treća sreća - moja će otići njemu na ujam. Nego, ja bi voli´ ovu Finkinju što je napravila kulu pored Gašovih dvora i čadora. Dopalo joj se, kaže, Pošćenje da živi u njemu i ´oće da uveze neke pastuve.
- Ne brukaj se, Ledo, života ti! Nemoj da te ko čuje. Pored vas desetorice, ona da uvozi pastuve. A je li fina ta Finkinja?
- Kako da nije fina, kad je iz Finske! I što me neće uzeti Finkinja? Evo ja, evo ledan, evo ladan, jesam gledan, a nijesam gladan.
Da je živ Trišo mogao bi ti odgovoriti: „Zato što si ti, a ne pastuv“. Nego, šta radite?
Ništa, vala. Konferenišemo pred ove izbore. Hoću da molim predsjednika opštine da me primi na pos´o. Ali čujem na televizoru da on traži da imam reference. A ja imam Bjelulju i Mrkulju. Pominje i neke resurse.
Mani sad resurse. Bitne su reference. A on ima kompetence da te primi kad imaš reference. Nego, čujem da uvijek dijele pred izbore, kome džak brašna, kome mekinja ili šaku soli, samo da glasaju za njih. Bi li zamolio, dobri moj Ledo, predsjednika opštine da mi da jedan bidon vode, moje pošćenjske. Ne sad, već ljetos kad dođem u rođenu mi kuću da utolim žeđ. Tada nam slavine suve. Znaš: uzurpirali vodu tajkjunčići sa svojim jatacima i hajducima. A iz vodovoda kažu: nemamo ingerencije da ih isključimo. Samo registrujemo potrošnju vode. Čak je i ne naplaćujemo. Tako, oni nemaju ingerencije, a mi nemamo vode. I reci mu da sam ja siguran glas, glasaću za njih, na koliko god mjesta traže, a pritisnuću, da pritvrdim, i palac i srednji prst i ... i lakat ako treba. Sve za bidon vode.
Možeš samo na jedno mjesto, ostali listići će biti nevažeći.
Znam. Ali će se bar „svaki treći nevažeći pretvoriti u glas DPS-a“, kako je razgovjetno rekao inženjer Brano. (Znao sam da je elektroničar, ne i da je alhemičar, da pretvara tri u jedan. Tu alhemiju ne razumijem, ali mu vjerujem.) No, reci mi, birate li sada i predsjednika Mjesne zajednice i predsjednika režijskog odbora za vodovod. Ako me sjećanje ne vara, oni su tu već šest-sedam godina. Koliki je njihov mandat?
Ali, oni se ne biraju.
Onda se rađaju. Divota! Rodila majka predsjednika Vlajka. Ili: rodila nam snaša predsjednika Gaša. Za sva vremena. Vo vjeki vjekov. Amin! Doduše, imali smo Tita, doživotnog predsjednika države, ali, iskreno, njega je birala Skupština na osnovu zakona. Sad tek vidim što u Opštini Šavnik nemaju ingerencije, iako je ona finansirala vodovod i treba da gazduje njime vodoprivredno preduzeće, onako kako zakon nalaže. Mani zakon: i predsjednik opštine se bira na neki mandat, čak i države (na nekolika?). Samo se predsjednici Mjesne zajednice i Režijskog odbora rađaju. Oni su kopetentni, a mi žedni. Stoga grme k'o grom. No, onako među nama, čude se kolege, graditelji: postoje, vele, režijski odbori za vodovod, sačinjeni od mještana, kao neformalno savjetodavno tijelo, ali samo dok traje izgradnja.
Ali kod nas je stalno izgradnja. Sve se gradi. Svega ima. Jedino nema žena, da gradimo đecu - skrušeno će Ledo.
P.S. Likovi su izmišljeni, a stvarnost je stvarna (pomalo pleonastična, više sarkastična).
Bonus video:
