(Marks i Engles na tihoj vatri)
Écrasez l'infâme! Uništite bestidnicu!, grmio je Volter protiv crkve, pritom ne poričući postojanje Boga. Okrečite Hram strip artom!, mrmljao je tata Velibor, igrajući se Boga. I tako čovječanstvo dobi još jednog velikana u borbi protiv institucionalizacije vjere, a Crna Gora predmet sprdnje o kojoj je pisao i BBC. Balša Brković je u svojoj kolumni “Freska” rekao sve što je trebalo reći o ovoj aferici. Jedino što sada preostaje, jeste da kroz likovne tapete pokušamo sagledati pretenzije našeg klera i devijacije koje proizvode. Nijesu bitne “karikature” u new wave hramu, koliko je bitna činjenica da pravoslavna crkva u Crnoj Gori (kakav god nacionalni prefiks stavili ispred njenog imena) podebljava svoje ideološke trase i miješanjem u dnevnu politiku narušava sekularitet države. Zbog toga je neophodno postaviti par pitanja. Odakle crkvi pravo da sudi umjesto Boga? Zašto je u pakao lansirala Marksa i Englesa? Zbog čega je, marketinški talentovan, protojerej promovisao našeg premijera i udario plamenom na parlament? Kuda vode ovakvi izleti zvanične crkve? Freske će nam dati odgovore.
Kao prvo, crkva je aktuelnim freskama postala bogoubica. “Bog je mrtav”, reče Fridrih Niče, a naši crkvenjaci odgovoriše “Znamo. Mi smo ga ubili.” Crkva je ubila Boga u svoj njegovoj svrsi, kako bi preuzela ulogu sudije. Ignorišući Hristove riječi da samo Svevišnji može praštati i suditi, naši duhovni vođi, pukim potezom četkice na vlažnom malteru, počeše licitirati ko će u Raj, a ko u Pakao. Tako je crkva postala Bog umjesto Boga, pa je kao takva odlučila da pored nebeske, obilježi i svoju zemaljsku parcelu. Marksizam je stoga postao nepodoban, bilo ga je neophodno satanizovati zbog njegovih stavova o pravednijoj podjeli dobara i drugačije ekonomske vizure, koja se kosi sa praksom crkvene ekonomije. Današnja crkva je od konzervativnog feudalca postala neoliberalna kompanija, koja se bavi preprodajom zemljišta i kupovinom nekretnina, uslužnom djelatnošću i naplatom crkvenih obreda. Zalaže se za potpunu privatizaciju svojine, uz naravno državni intervencionizam kada se grade veliki kompleksi u službi Boga. Ona živi od besplatne radne snage - u prošlosti je Bogom plašila seljake kako bi volonterski radili na njenim posjedima, a sada sofisticiranom metodom donacija i priloga blagosilja “bogougodna djela”. A što sa najamnim radom i kapitalom, pitao bi ovdje Marks? I u pravu je taj njemački mislilac - “Religija je uzdah progonjenog bića, duša u okrutnom svijetu, kao što je duh u bezdušnim prilikama. Ona je opijum naroda.” Ali ovim Karl nije vrijeđao religiju. Ona je za njega bijeg od okrutne stvarnosti, i jedina moguća utjeha i utočište mučenika u društvu bez srca, kakvo je upravo ovo naše, crnogorsko. Nažalost, nerijetko su jedina utočišta koje crkva nudi hoteli i konačišta, preko kojih stvara profit. Pošto se dobro zabarikadirala u svojim posjedima, stran joj je svaki internacionalizam. Počela se gubiti u uskogrudom nacionalizmu i pripovijedačkoj mitologiji. Kao posljedicu takvih stremljenja, dobijamo postepeno sahranjivanje ideja antifašizma. Zato slanje Marksa i Engelsa u pakao, predstavlja otklon od ikonografije narodnooslobodilačke borbe. A kako i ne bi, kada je tokom Drugog svjetskog rata jedan dio crkve bio prilično kolaborantan. Ako zločinci završavaju u paklu, gdje su onda pored ove dvojice i Josipa Broza, četnički komandanti? Ili da se vratimo rat unazad - gdje su Apis i Gavrilo Princip? Zar božiji zakon ubice ne kažnjava paklom? Ili ih samo čin prihvatanja crkve, spašava od zala koja su počinili?
U hramu Hristovog vaskrsenja, mantije su slikovito izvršile i jedan vid državnog udara. Nije bitan Ranko Krivokapić i njegova paklena frizura, koji se po riječima podgoričkog paroha u vječnom ognju našao zbog “progona Mitropolije”. Bitna je funkcija koju on obavlja - predsjednik parlamenta. Džomić je svojim “objašnjenjem” izvršio atak na državu, institucije demokratije i ideje sekularnog društva. De civitate dei, rekao bi Aurelije Augustin. Penetracija dnevne politike u crkvu, najvidljivija je u promociji ovozemaljskog crnogorskog vođe. Budući da se proces hristijanizacije odavno završio, sada se njen posao svodi na đukanizaciju našeg društva. Modifikujući etiku Novog zavjeta u svojevrsnu filosofiju “ko tebe glasovima, ti njega hlebom”, naši crkvenjaci su sklopili pakt sa Đavolom. Vjerska okupljanja rijetko proteknu bez pomena crnogorskog Boga - oca - kuma, pa religiozni skupovi sve više liče na političke. Tako smo došli do dijalektičkog problema: da li naš premijer pjeva „Dobar dan crkvo, evo vraćam ti se ja“, ili pak nindža ratnici jutarnje molitve počinju sa stihovima Metallice „Master of puppets“? U Crnoj Gori crkva se uveliko Miluje sa centrima moći - Dajte caru što je carevo, a Bogu što je božije, savjetovao bi Isus.
Ovakvi avanturistički izleti poslušnog klera štete crnogorskom društvu. On se predstavlja kao stožer koji okuplja, a zapravo pomaže zavođenju totalitarizma aktuelnog režima. Umjesto da bude Hristov dom, koji pruža utjehu od ekonomske, a i svake druge depresije, naša crkva djeluje kao - DPS kancelarija za odnose sa javnošću. Čak javno poziva Srbe da uđu u vlast. Vjerujem da su iskreni i predani hrišćani odveć siti manipulisanja sa njihovim osjećanjima. Brade koje vode crkvu su se ubuđale i prodale, zamijenile krst za džip, a skromnu keliju za palatu. I onda sa svojim velikim stomacima propovijedaju post i odricanje, uzdižući sebe na nivo svetitelja. No, kako kaže Oskar Vajld - “Dobro je za sveca što odlazi u mučeničku smrt, dobro za njegov mir. Time je pošteđen užasavajućeg prizora svoje žetve.” Ipak, moramo biti zadovoljni umjetničkom slobodom freskopisaca, jer su napravili prvi veći skok u razvoju freskoprikaza u pravoslavlju. Od XI vijeka likovni radovi u Istočnoj crkvi nijesu se mijenjali. Motivi su gotovo istovjetni - biblijski, naklonjeni mistici i isihazmu. Figure na ikonama i freskama su inertne, amorfne i izmučene. Međutim, ovaj novi pravac napravio je revoluciju u freskoslikarstvu, ubacajući nove motive i simbole: maršalske kape, naočare, petokrake… sa nasmijanim licima i klempavim ušima. I na kraju, kič materije doživljava svoj vrhunac sa euforičnim pozivom - “Dođite u hram i vidite” da li je Milo Đukanović pozirao za fresku!!! Sramota.
Ne dirajte Marksa, ne dirajte Engelsa, nijesu oni krivi za Staljina. Ne dirajte ljevicu, jer da nema nje, ne bi bilo demokratije. Džef Ili je rekao - Ljevica je iskovala demokratiju, i dalje je kuje! Ne šaljite filosofe u plamen, jer oni su učenici Dionisa, i više vole da budu u društvu satira nego svetaca. Dovoljno ste se ogriješili prema njima. Ne gradite hotele i dvorce, dajte novac sirotinji. A kad ste već tako revnosni, kažite nam, gdje su na freskama pakla Pahomije i Kačavenda? Zar je blud sa dječacima “bolji” od propovijedanja slobode radničke klase?
P.S. Ovaj tekst nije usmjeren protiv slobode vjeroispovijesti, časnih crkvenih lica i dobrih hrišćana, među kojima imam puno prijatelja (autor).
Autor je istoričar
Bonus video:
