Reciklaža

Defektna demokratija

Nedavno objavljena studija njemačke fondacije „Bertelsman“ u kojoj se način vladanja u jugoistočnoj Evropi ocjenjuje kao „defektna demokratija“ zahtijeva da, svi koji živimo u ovim društvenim zajednicama, potražimo odgovore na ovako definisano stanje.

Ocjena da „vlade zloupotrebljavaju svoju moć, a da nezadovoljstvo građana raste“ stav je i većine analitičara i iz samog regiona, s tom razlikom što se u nekim državama to nezadovoljstvo efektuira u izbornom procesu. Negdje, kao npr. u Crnoj Gori, tog efekta na izborni proces nema ili postoji nonsens, kao u Srbiji, gdje nezadovoljstvo građana raste, ali raste i rejting nosilaca te iste vlasti.

Druga konstatacija iz studije da „generalno nema opasnosti od autokratije“ izvodi se iz činjenice da su izborni procesi vrlo česti i da u formalnom (tehničkom) smislu funkcioniše izborni mehanizam. Međutim, finalna ocjena je da je čitav region „u domenu političke i ekonomske transformacije zakazao“.

U studiji se posebno naglašava razlika između zemalja jugoistočne i centralnoistočne Evrope, jer je „politički menadžment na jugoistoku starog kontinenta znatno lošiji nego na istočnom dijelu Evrope“, što ozbiljno ukazuje da postoji ne mala upitanost u kvalitet tranzicije političkih elita ovog regiona.

Crna Gora je po ovom pitanju, čak i u odnosu na države evropskog jugoistoka, najkonzervativnija, posebno u pogledu fluktacije nosilaca političke moći, jer je od 1989. godine (AB revolucije) to uglavnom zatvoreni krug jednih te istih aktera. Personalne promjene, bez obzira da li se radi o vlasti ili opoziciji, za posljednjih 20 godina, više su bile posljedice stranačkog raskola, nego izbornog procesa, pa zato još nema tranzicije vlasti kao rezultata volje samih građana.

Povratak otpisanih

Za razliku od zapadnih demokratija, u Crnoj Gori se, umjesto da se kroz izborne procese stare političke elite vremenom marginalizuju i da na scenu stupa nova generacija nosioca političke moći, odvija neprekidni proces reciklaže. Tako prirodne i za demokratiju prijeko potrebne političke reprodukcije i lica i ideologija u Crnoj Gori skoro da nema.

U nedostatku novog političkog softvera, apsud više je da sama nomenklatura vlasti ili restauira stare ili konstruiše nove političke subjekte, tj. vrši politički inženjering koji joj obezbjeđuje privid demokratije ili služi do nivoa potrebnog za osvajanje čarobnih 51%.

Reciklaža pojedinih subjekata ili njihova „unutrašnja prekompozicija“ više je nego jasan „projekat“ nosilaca moći koji sada, vođeni dnevnom i lokalnom pragmatikom, stvaraju takvu političku scenu u kojoj će i dalje zadržati pun politički monopol. To što će se na retoričkom planu politički crnogorski dres moguće zamijeniti nekim drugim nacionalnim dresom, naprasno ponovo zavoljeti popove i opskurne likove u Beogradu, najmanji je problem. U zemlji gdje su kategorije kao što su država, nacija ili ideologija krajnje promjenjive, samo je politička pragmatika konstanta.

Konstanta je upravo zato što je nomenklatura koja je konstituiše fluidna, bez jasne ideologije, prilagodljiva i nadasve dovoljno oportuna da zna gdje treba „srezati“ pravu političku konkurenciju, a gdje „graditi“ podobne saveznike. Ova nomenklatura takva je bila i u vrijeme „srbovanja“, takva je bila i u vrijeme „izgradnje crnogorske nacionalne i državne samobitnosti“, takva će biti i u svakom budućem vremenu. Naravno, ništa to nije zabranjeno, posebno ne u „defektnim demokratijama“.

Zato najnovija epizoda „povratka otpisanih“ u vidu vađenja nekih partija iz „mrtvih“ nije da bi se osvježila ili unaprijedila politička scena ili poboljšao crnogorski politički ambijent, već čista politička nekrofilija. I ovog puta to je najobičnija instalacija kao i 1989. godine, sa ciljem da „vaskrsli“ ponovu budu na povescu istih struktura kojima su bili vođeni u vrijeme primitivnog nacionalizma i totalne zloupotrebe srpske nacionalne ideje.

Teza „Srbi to Tokija“ sada je zamijenjena isto tako vizionarskom tezom „Srbi u vlasti“.

Politički kusur

Nakon dvije decenije iskustva sa nacionalistima, klerikalima i političkim populistima, jasno je da je svako pozivanje na spas nacije, posebno ovo sada reciklirano, politički projekat za instant upotrebu, koji ponajmanje ima veze sa bilo čijom nacionalnom idejom ili očuvanjem identiteta.

Treba potrošiti još jedan izborni ciklus na stupidne teme gdje će nacionalno pitanje još jednom biti otvoreno samo sa ciljem da u drugom planu bude pitanje evropskih politika, tranzicije vlasti, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, reforme pravosuđa, pitanje KAP-a, NATO-a, itd.

Kreatori ovog inženjeringa znaju da ništa nije tako poslušno kao poraženi politički protivnik koga nakon poraza dovedeš na jasle. Tako da će i ovog puta u igri biti politički „kusur“ koji može dobro doći, a ako i ne donese neku korist ono će makar drugom napraviti štetu. Sve u ime velike politike, upravo one iste zbog koje ova zajednica posljednjih 20 godina ima epitet „defektna demokratija.“

To što američki sociolog profesor Imanuel Volestrin, u svom kapitalnom dijelu „Moderni svjetski sistemi“ zapaža da svaki sistem vrhunac potencijala dostiže kada uspostavi idealan ekvilibrijum svoje stabilnosti i ravnoteže, nakon kojeg slijedi posljednja faza (faza bifurkacije) poslije koje on nestaje sa scene, ovdje nema značenje.

U međuvremenu totalan muk na izvornoj crnogorskoj strani koja ili umorna od istinske borbe za vrijednosti ili izgubljena u sinekurama očito iznenađena obrtom traži odgovor. Obrt je toliko brz da će njihova reakcija, ako je i bude, biti definitivno zakašnjela. Stoga generalno postoji realna opasnost da se potroši čitava jedna ideja, čitava jedna generacija i nadasve potroši jedna velika šansa da Crna Gora istinski iskorači u pravcu funkcionalne demokratije i napusti društvo država sa početka priče.