Ne volim da gledam tzv. “Premijerski sat” u Skupštini Crne Gore. Očigledno je nepodnošenje dva suprotstavljena tabora, koje se dodatno uvećava prisustvom premijera. Postavljena pitanja su ili naručena, ili većinom promašena. Kad se “sat”’ završi i “pokupe čaure” zapitam se zašto sam sebe kaznio da to gledam.
Ovoga puta sam sve otrpio nestrpljivo čekajući skupštinsko glasanje o prodaji Kontejnerskog terminala luke Bar - “srca” luke, srca Bara. Jer, šta je Bar bez luke, bez Marine, bez Kraljičine plaže? Tutin, ili bolje rečeno tuta.
Znam da “partijski vojnici” DPS, po sistemu “svi za jednog, jedan za sve” moraju glasati onako kako im se kaže, ali sam opet razmišljao da se ne može roditi Baranin koji će dići ruku da se proda luka Bar. A i SDP se “busa” da nikad neće glasati za rasprodaju državne imovine od nacionalnog interesa. Ipak, KTGT je prodat i glasovima Barana i glasovima SDP-a.
Kupac je turska firma, koja je osnovana 15 godina poslije AB revolucije, a mi smo 1989. godine imali svjetsku luku Bar. Koliko znam,Turci nijesu nikoga stavljali na čengele da bi glasao za takvu odluku. Sve smo napravili svojom voljom i sa velikim zadovoljstvom. Ili su samo neki zadovoljni?
Eto, prodali smo sve što su neki vrijedni ljudi stvarali decenijama. Za male pare, takoreći za bakšiš. To je potvrda da mi ne znamo da upravljamo onim što imamo. Neće biti da mi znamo samo da upravljamo državom, a ni sa čim drugim. Sva druga neznanja proističu iz neznanja upravljanja državom. Utuvite to već jednom “državotvorci”. Utuvite i to da nema suverenosti države i bez njene ekonomske suverenosti.
Kod nas je i Robin Hud “pobrkao lončiće”. Ostalo mu je u pamćenju da od nekoga treba oteti da bi dao nekome drugome. U Crnoj Gori otima od sirotinje (i bukvalno) da bi dao prebogatima. “Višak” para u Budžetu CG za 2013. godinu bez rebalansa, i bez odluke Skupštine, potrošen je za garancije Deripaskinom, i ko zna još čijem, KAP-u. Preko 100 miliona eura Državna revizorska institucija (DRI) ne smije ni da pita “đe se đede car Nemanje blago”, 360 miliona eura priznatog duga. Stečajni upravnik KAP-a, kojega je postavila Vlada ima mnogo više ingerencija nego državna institucija. Neće biti! Ili, može mu biti!
Ako neko posluje sa gubitkom na supstanci na duži rok, onda je on neuračunljiv. KAP je samo za posljednjih 9 godina od privatizacije, pa kasnije podržavljenja, ostvario gubitak na supstanci u iznosu 10 (deset) puta većem od vrijednosti supstance, što zanači da je KAP svake godine “pojeo samog sebe”. To je ekonomski zločin. Naravno, tu nije izgubio niko osim države (naroda) i manjinskih akcionara. Klasičan primjer privatizacije dobitaka i socijalizacije gubitaka.
Vlada uporno neće, jer joj može biti, da predloži plan razvoja Crne Gore, iako joj je to ustavna obaveza. (Na “Premijerskom satu” niko da postavi to pitanje.) Vlada je nedavno usvojila “Analizu makroekonomskih kretanja” za narednih pet godina. Dokument je sa greškom i u samom naslovu. Za ono što slijedi pravi se prognoza, a ne analiza. E, u toj “Analizi” planira se realizacija investicija u vrijednosti od 3,8 milijardi eura. A ko je donio odluke o tim investicijama? Kako se računa vrijednost planiranih investicija, posebno za stambene zgrade na Luštici i “kondo” hotele umjesto hotela “Plavi horizont”, “Kraljičinu plažu”, “Maljevik”, koji su namijenjeni prodaji “na parče”.
Vjerovatno se računa u visini prodajne cijene po m2 koja je 4-6 puta veća od cijene građenja tih objekata, posebno sada kada se komunalno opremanje “prevaljuje” na opštine. Razliku u cijeni Crna Gora vidjeti neće, a radi se o milijardama eura.
Ćar od ovih investicija trajaće koliko bude trajala njihova realizacija. Pošto je čitav materijal u izgradnji i opremanju tih objekata iz uvoza, država će naplatiti par stotina miliona eura carina i PDV-a. Radna snaga na izgradnji će, takođe, biti “iz uvoza”, a od onih koji budu prijavljeni naplatiće se nešto poreza na plate.
Isti efekti će biti i od auto-puta. Govorimo o kreditu od 809 miliona eura, a ne znamo trasu, da ne govorimo o pouzdanom predmjeru i predračunu radova. Nema studije izvodljivosti, nema analize isplativosti, ili je drže u tajnosti. O auto-putu ekskluzivno govori samo resorni ministar i to kao o gotovoj stvari. Odluka o izgradnji auto-puta mora donijeti Skupština Crne Gore. U Crnoj Gori nema državnih neprijatelja koji bi glasali protiv te investicije, ako je ona moguća u ovakvoj ekonomskoj situaciji i ovolikoj zaduženosti, ako ona donosi korist adekvatnu tolikim ulaganjima. Jer sa kreditom za, ne baš najprešnije, parče auto-puta Crna Gora će biti zadužena u visini jednogodišnjeg BDP-a, a mi smo već i bez toga kredita u situaciji da iz novih kredita servisiramo stare pozajmice, pa čak i da tražimo reprograme (odlaganje plaćanja) tih kredita, potrošenih ko zna zašto, ali sigurno ne u nešto što će čak i indirektno stvarati novu vrijednost.
Vlada i sama priznaje da “model rasta crnogorske ekonomije koji se zasniva na investicionoj aktivnosti stranih vlasnika nije održiv na duži rok”.
Meni te investicije liče na slamu, koja, kada se potpali, bukne, ogrije (a ne daj bože i osmudi) one koji su u blizini vatre, i utuli se, a na zgarištu ne niče nova slama. Nema žara, nema topline na duži rok. Zebem od takvih investicija i investitora.
Na kraju malo grke šale. Naime, ministar ekonomije je dajući saglasnost na Strateški plan razvoja opštine Bar 2014-2019 godine potvrdio da je taj Plan “u potpunoj saglasnosti sa ciljevima, prioritetima i mjerama definisanim u Strategiji regionalnog razvoja Crne Gore 2010-2014. godine, a koja se odnosi na primorski region”. To je potvrda od kompetentnog čovjeka da je Bar “zaostao (ometen) u razvoju”, za šta u medicini postoji i nešto kraći izraz. Ja to stalno govorim, ali i prijatelji mi baš ne odobravaju. Sada, kada imam potvrdu od ministra, moraće da mi vjeruju.
Bonus video:
