Neprijatno sam iznenađen nagradama koje su nedavno dodijeljene za dostignuća u novinarstvu. Očekivao sam da će se neko sjetiti tima koji je zaslužan za informativnu emisiju „Minut, dva“, koja se emituje na televiziji Pink. Trebalo je ustanoviti novu nagradu i uručiti je toj ekipi.
Ako se istraživačko novinarstvo plaća životom, teško se ko odlučuje da bude nova Veronika Gerin i Slavko Ćuruvija, ili da nosi ucijenjenu glavu na ramenima kao Roberto Savijano. Baviti se novinarstvom, sačuvati glavu, a ipak primati platu redovno, to je formula većine crnogorskih novinara. Međutim, emisijom „Minut, dva“ novinarstvo je dostiglo vrhunac. Idejni tvorci ove emisije su profesionalci koji su napravili zaista perfektan koncept po kojem se plasiraju vijesti.
U udarnim terminima i u toku najgledanijih šou programa, odjednom se začuje agresivna špica i slijede vijesti „Minut, dva“. Gledaoci navučeni na šou ne žele da mijenjaju kanal, plašeći se da možda neće moći kasnije da „premotaju“ i odgledaju šou opet ili da im se neće snimiti emisija, stoga se strpe tih minut, dva. Za tih minut, dva im se „na brzinu“ usadi mnoštvo informacija koje teško da kome isprva izgledaju ikako drugačije osim banalno i čista bljuvotinja.
Međutim, konstantnim ponavljanjem i tim što su gledaoci skoro pa prinuđeni da ne mijenjaju kanal, te vijesti postaju standard, šablon po kojem će masa da se vodi i razmišlja. Prema statistici, ako su tri televizora u Crnoj Gori upaljena, dva od tri prate televiziju Pink, tako da su uslovi idealni, kao za vrijeme Gebelsa kad je svako domaćinstvo moralo imati radio prijemnik.
Dakle, treba čestitati kreatorima i ljudima koji su osmislili „Minut, dva“ (iskreno, bez ikakve ironije). Potrebno je biti pronicljiv i analizirati naše medije, mentalni sklop mase za tako efikasnu emisiju.
Ukoliko bi neka osoba bez ikakvih prethodnih saznanja o crnogorskom društvu pogledala makar jednu „epizodu“, vjerovali bi da su na vrhu crnogorske mafije dvije žene, Bose Tatar i Milka Ljumović. Svakog dana se daje ista epizoda, što je vid ideološkog nasilja, i naravno anatemisanja tih ličnosti. Svakodnevno se povalja to otkriće, velika istina, plod istraživačkog novinarstva koje sprovodi tim TV Pink. Kakve su to „kriminalke“ kad su zaslužile da budu udarna vijest na dnevniku, i to u dnevniku koji traje „minut, dva“. Čak i da su to zaslužile, takvu mentalnu torturu nisu zaslužili građani. Od Bose i Milke voditeljka jedva stigne da izgovori da su nas pohvalili u Briselu.
Pretpostavljam da su tvorci emisije za ispiranje mozga dobro plaćeni, jer su i zaslužili, iako je riječ o lešinarskom poslu, obavili su ga potpuno profesionalno (opet, bez ironije). Meni su u toj priči zanimljivi drugi ljudi, saučesnici.
Svjesno ili nesvjesno, ekipa koja održava tu emisiju u životu mora se sastojati od montažera i spikerke – cure koja čita vijesti. Za divno čudo, nikako da joj vidimo lice, nisu nam dali ni njene noge kao u Tom & Jerry. Vjerujem da to nije slučajno.
Ljudi uključeni u stvaranje „Minut, dva“ su poput portira na ulazu u logor. Oni samo dižu rampu, kamioni ulaze puni, izlaze prazni. Oni samo obavljaju posao, primaju platu, dižu i spuštaju rampu i ništa se ne pitaju. Neko drugi je smislio sve. U opisu posla je da se ništa i ne (za)pita jer za bilo kakvo dalje mentalno pregnuće nisu plaćeni. Takvi bi prodavali ulaznice za prazan bazen, bez problema. Takvi za sebe govore „mene ne interesuje politika“ jer se stide da izgovore „apolitičan“, da ne bi izgledali previše mudri za svoj posao.
To je novi metod u novinarstvu, obavljati posao, a biti „isključen“. Isključeni prime platu na kraju mjeseca, imaju za kafu, kredit za mobilni telefon, izlazak vikendom i „ide“ im staž. Ljepota!
Pitam se da li je teško ili možda imponuje curi koja svakog dana čita onom brzinom iste informacije, istim tonom. Uspuše li se, pitam se, odahne li kad završi. Je li moguće da je nekad srela jednu od dvije “kriminalke” o čijim pronevjerama svakog dana informiše naciju, osvešćava narod? Kakav bi to susret bio! Sanja li ih? Predstavlja li se ponosno kao novinar(ka)?
Ovim tempom i serviranjem neizbježnih vijesti „Minut, dva“ doći će dan kad ćemo svi priznati sebi: „Da, bili smo slijepi kod očiju! Živjeli smo u neznanju dok nam Pink nije otvorio oči. Mafiju u našoj državi vode dvije žene. Griješili smo jer smo vjerovali da živimo loše, a živimo u blagostanju. Brisel nas hvali svakodnevno. Evo, aplaudiraćemo, samo, molim vas, prestanite.“
Bonus video:
