Srne

Prizor je jeziv na način koji nadmašuje klasične registre jeze - djeluje kao da je neko poklao likove iz bajke, ili crtanog filma.

Srne (latinski Capreolus capreolus), čije su glave i kože “nepoznati” lovci ostavili na Goliji samo su pokazale još jedan sloj neosjetljivosti koji sve vidljivije naliježe na ovo društvo.

U našem jeziku, kako ga god zvali, srna može biti i žensko ime (Srna Lango), može biti i prezime (sjajni hrvatski nogometaš Darijo Srna), a i jedna novinska agencija čije ime je dio mraka iz devedesetih godina (taj mrak sve više “osvjetljava” pravim bojama i današnju Crnu Goru i njenu vlast) zvala se baš tako - SRNA... Ali, ne bješe tu ljupkosti koju ovo ime sugeriše. Stoga, da ne bi bilo zabune, naslov teksta je u množini. Kao što je i stradanje ovih nesrećnih stanovnica Golije.

I naziv mladunčeta srne – lane – je prisutan kao čest nadimak u našem jeziku (glumac Lane Gutović, fudbaler Lane Jovanović). Valjda i to govori i o odnosu čovjeka prema ovoj dobroćudnoj i bezopasnoj životinji.

Izgleda da je danas u Crnoj Gori najopasnije biti srna i – novinar. Stradanje ovih vrsta, utisak je, nikoga ne zanima.

Fotografija poklanih srna, zapravo odbačenih ostataka ovih životinja, zapanjila je mnoge. A onda je krenula priča koja će, može biti, otvoriti još jednu pandorinu kutiju crnogorske perverzne svakodnevice.

Uostalom, potražite po restoranima gdje vole da se iživljavaju tajkuni i crnogorska nova klasa, imam osjećaj da su neke od ovih srna završile na takvim stolovima. Podsjetimo – jedan od ovdašnjih tajkuna je, prije dvadesetak godina, naručivao čuveni kolač – srneća leđa, uz instrukciju konobaru – “Ali sa malo više pomfrita”. Kad se nešto hoće pronaći, nije to tako teško u Crnoj Gori. Stanovnici Golije kažu da se tamo lovci ponašaju kao da su krenuli u rat, da se puca iz automatskog oružja, da se lovi bez ikakvih pravila ili elementarnog kodeksa lovačke časti (ako takvo što postoji, bar ovdje). Ali, zamislite što je onaj koji može ovo uraditi, radio prije dvadesetak godina, kad se nije išlo u lov na srne već u lov na ljude, na komšije, na dojučerašnje prijetelje...

Ovih dana sam čuo dva detalja koji čitavu ovu stvar sa masakrom srna na Goliji čine još jezivijom, ili, na neki način, dodatno osvjetljavaju njihov tragični usud. Naime, kažu da srna plače, odnosno da ispušta zvuk koji liči na dječji plač, te, da u slučaju opasnosti bježi prema – čovjeku. U najkraćem, morale su da nastaradaju. Jer, to su dvije kobne greške, najgora moguća varijanta za Crnogorce: pokazati emociju (zaplakati) i očekivati pomoć od čoveka. Ko je, povodom Crnogoraca, tako naivan, mora da nastrada.

Taj svijet lovaca mi je potpuno stran – nikada nisam u sebi pronašao ni trag fascinacije tom ljudskom djelatnošću... Meni to djeluje samo kao ubijanje, i ništa drugo. Premda ljudi umiju da pronađu raskošna objašnjenja za što god hoće.

Detalj iz doba komunizma koji sam čuo od jednog velikog pjesnika, koji je, na sreću, ne dugo – pjesnicima ako jesu pjesnici to i ne pripada – bio dio najvišeg jugoslovenskog komunističkog vođstva. Nakon rata, generali, partizanski heroji, ekipa koja je do juče rušila poredak, a sada je najednom u poziciji da ga pravi, donose zakone o lovu... I, kada su shvatili o čemu pričaju, jedan od slavnih generala je, najozbiljnije, rekao – Ljudi, neće ovo valjda da važi i za nas...

Lov je bio fascinacija klasičnih, modernih, diktatora. Postmoderni diktatori su u priličnoj mjeri napustili takvu praksu – njih više privlače modne revije, košarkaške utakmice, orgije “po kafića” i slično... Sve mjesta gdje klasičnog diktatora niste mogli ni zamisliti. Ali, vratimo se lovu: mislim da se i danas na nekoj listi najvećih primjeraka ubijenih medvjeda nalaze imena Josipa Broza, Nikolae Čaušeskua i Staneta Dolanca. Komunisti bijahu temeljni.

Evo neko doba u Crnoj Gori je funkcionalna strategija da – koga kod zateknete u kakvoj krađi, prevari, u bilo kakavom nepočinstvu – čujemo opravdanje da je u pitanju – podvala iz Srbije. Naravno, zbog gluposti i nezrelosti takve postavke ne treba povjerovati da toga nije bilo ili nema – ali, zamislite što govori o vama činjenica da krivicu uvijek projektujete negdje drugo. Uzgred, naučnici kažu da samo sibirske srne mogu preći veće razdaljine, kod evropskih srna radijus kretanja podrazumijeva tek nekoliko desetina kilometara...

Na koncu, potpuno je nevažno da li su nesrećne srne – Crnogorke ili Vojvođanke. Ovo je udar na - vaskoliko srnstvo.

Vuk ono ne bi ono uradio, kaže mi prijatelj koji svakako ima veća znanja o tim stvarima. I medvjed je obzirniji... onako ih ne bi ostavlila nijedna zvijer, kaže mi.

Ono mogu samo – ljudi.