Prvi put od Prvog svjetskog rata, pred Crnu Goru se postavilo ili će se, možda, pred njene narode postaviti pitanje koje će odrediti da li smo za člansto u nekakvim vojnim alijansama. Opet će vlast, kao i tada, a ne narod, odrediti kuda mi to kao samostalna država, treba da idemo. Izgleda da kod nas vlast bolje zna od naroda šta je dobro za isti taj narod.
Nego, i samostalnost nije za svakoga, a kamoli donošenje odluka koje mogu, danas ili sjutra, da znače razliku između života i smrti. Ponekad mi moja država, za koju sam vjerovao da će joj biti bolje prvo u SFRJ, a potom u SRJ, zaliči na studenta medicine koji tek što je završio prvu godinu studija, a hoće da operiše mozak. No i takav smjehotresni, neodrživi koncept, možda može da pogodi kakvu bravuru lobotomije i spase nekog prije nego ga osakati zauvijek.
Šta nam donosi NATO? A šta odnosi? Mi, koji smo bili stavka ruskog budžeta više vjekova, koji smo ratovali uvijek na istoj strani sa Rusima, koji smo podržavali komunizam, koji smo dozvolili, pametno ili ne, da isti ti Rusi pokupuju 20-ak odsto teritorije mile nam domovine, moramo da se odredimo da li smo za savez koji je direktno uperen protiv ruskih interesa?
Istorijski, odgovor je lak, pragmatično gledano, on to i nije? Zašto? Prvo, niti postoji zemlja koja izlazi na topla mora, pogotovu Jadransko, a da nije pod kišobranom NATO-a? Prosto, taj savez ne dozvoljava da se u bližoj ili daljoj budućnosti formira bilo kakav Tartus, kao u Siriji, negdje u Evropi, pa još južnoj. Treće, ni Rusi ni NATO ne mogu u beskraj da gledaju ovu ping- pong igru crnogorskih vlasti, koja liči na Titovo ekvilibriranje između Istoka i Zapada.
Crna Gora više nema takvu privilegiju. Ona je to potrošila izašavši iz državne zajednice SCG i priznavši Kosovo. Kao zemlja bez većinskog naroda, iako suštinski on postoji, podijeljen na Srbe i Crnogorce, što je planerima NATO-a, a i nama samima jasno, ona nema drugi put do onog koji joj odrede patroni nezavisnosti i patroni njenih spoljnopolitičkih odluka.
Država koja na spoljašnjem planu igra kako joj drugi sviraju jer je dovoljno mala da nije bitna, a dovoljno velika i tako pozicionirana da je značajna geostrateški, nema alternativu, tim prije što je njenoj vlasti, od tih istih zapadnih planera, svjesno ostavljen prostor za svakojake egzibicije. Jer takva vlast mora slušati, ne signale, nego naređenja. Ovo glasi: “Ulazak u NATO nema alternativu, ako mislite da se zažmuri na sve vaše genijalne unutrašnje makijavelizme kojima vladate i koji su nama poznati”. Nas, narod, niko ništa neće pitati. A sve i da nas pita, ništa se pitati nećemo. Sjetimo se samo posljednjih predsjedničkih izbora, a o referendumu i ostalom da ne govorimo. “Važno je ko broji, ne ko glasa”, kažu Rusi.
Posredno sam čuo od bivšeg ruskog ambasadora u SCG: “Uđite vi, Crna Goro u NATO, ali nemojte misliti da nećemo koju raketu okrenuti na vas”. Pa ko voli, nek' izvoli. A Balkan, “ Bure baruta”, gdje “sve što je u svijetu incident, kod nas je sistem”, naš je dom.
Kao umjetnik, protiv sam svakog rata i mržnje, blokova, vojne pripadnosti... Kao Srbin koji njeguje građansku notu suživota u Crnoj Gori, ne vjerujem da će NATO biti kohezivni element. I kao jedno i drugo, volio bih da nas pitaju na referendumu da li smo za NATO ili ne… A pošto sam gledao kako se ovdje “slobodno” glasa, znam odgovor. On je izvjestan, taman kao i činjenica da nas u NATO može i mora, zbog sebe dakako, uvesti ova vlast, ali u EU sigurno neće. Biće nas, drugih, tada, kao i sada. Ili možda ostanemo i za EU izuzetak koji potvrđuje pravilo?
Ovaj tekst je dio projekta “Pričajmo o NATO-u”, koji Vijesti realizuju uz podršku Ambasade SAD u Podgorici
Bonus video:
