Naravno, za NATO sam! Poznajem ga spolja kao moje iznošene vojničke čizme, ali da bih ga upoznao kao svoj džep, moram ga upoznati i iznutra.
Dok sam služio redovni vojni rok, u uglednoj školi rezervnih oficira, rješavao sam, što u učionici na papiru, a što praktično na terenu, veliki broj operativno-taktičkih zadataka, a isto nastavio, samo mnogo ozbiljnije i teže, još dvadeset godina, po vrletima Crne Gore i Bosne u rezervnim jedinicama nekadašnje JNA.
Škola je škola, ali na vježbama u okviru programa čuvene ONO, mobilisali smo na hiljade ljudi, koristili obimna i skupa sredsta i trošili veliki novac, kako bi "uspješno" riješili postavljeni zadatak, odnosno pobijedili mrskog neprijatelja. A zamišljeni neprijatelj je, gotovo bez izuzetka, bio NATO, koga smo mi zvali "plavi", dok smo mi bili "crveni". O
NATO-u smo "znali" sve; do u glavu, do u bojevu glavu, do u metak... ma, poznavali smo ga u dušu. A rješavali smo svemoguće varijante: od pomorskog do vazdušnog desanta, od frontalne do partizanske borbe, napad, odbranu... i, naravno, stalno bili pobjednici.
Ma, greškice nije bilo. Jadni "plavi", uvijek je na kraju bio na koljenima, a mi-slavodobitnici. U školi smo na kraju dobijali odlične ocjene, a na vježbama rezervnog sastava dobre dnevnice i unapređenja. Zahvaljujući "pobjedama" nad snagama NATO-a, napredovao sam dosta ubrzanim tempom, pa sam od običnog pitomca dogurao do kapetana prve klase.
Za oficire iz redovnog sastava JNA, napredku i benefitima nije bilo kraja. Napredovalo se iz perioda u period, ali uvijek preko ispita u kojima su se rješavali teški zadaci u savladavanju NATO snaga i njegovih pomagača. Uspjeh je bio unaprijed zagarantovan, baš kao i veći činovi i sve što sa njima dolazi. Novi čin donosio je bolji položaj, veću platu, veći stan...
Biti oficir, značilo je: siguran posao, velika i sigurna primanja, dobar stan i ugled u društvu. Za uzvrat, narodu je bio obezbijeđen miran i siguran san, jer je nad njim, kao Demoklov mač, visio moćni NATO, koga je permanentno trebalo upoznavati, proučavati i pobjeđivati.
I možda bi naša uvježbanost u borbi protiv NATO-a bila dovedena do perfekcije i mi došli do saznanja da su njihovi avioni nedokučivi za naša oruđa sa zemlje, da se nijesu desile rane devedesete. Tada nam se sve obilo o glavu. Sve naše analize i sve "pobjede" pale su u vodu.
Shvatili smo da naš neprijatelj u stvari, zakamufliran i prikriven, čuči u nama samima. Odmah smo zaboravili NATO i uhvatili se međusobno za guše do uništenja, do progona i krvi, do smrti.
Taj borbeni zadatak nikako nijesmo mogli sami riješiti, nego smo svi popadali na ispitu. O jadu Svijet zabavismo i sebi na vrat navukosmo NATO avione i bombe. Kako smo prošli - to znamo, ali su svi izgledi da smo, konačno, iz svega izvukli korisnu pouku.
Prihvatili smo onu dobro poznatu: "Ako ih ne možeš pobijediti - pridruži im se". I moramo tako, jer je racionalno i pametno. Ako ponovo želimo imati sigurnost, dobar posao, plate, stanove i povratiti ugled, moramo se zdušno prihvatiti evroatlantskih integracija. Opet se moramo vratiti NATO-u. Pa mi smo već odavno stari poznanici.
Ponovo će NATO biti taj preko koga će mo ostvarivati životne benefite, ali ne u zamišljenim borbama i pobjedama, na papiru, već služeći njegovim interesima, ali i svojim. Osim toga, kad uđemo u NATO pa počnemo djelovati iznutra - ko zna?
Ovaj tekst je dio projekta "Pričajmo o NATO-u", koji Vijesti realizuju uuz podršku Ambasade SAD u Podgorici
Bonus video:
