Neukusno smo ispratili Njegošev dvijestoti rođendan, a sada ispraćamo 2013. godinu. Savremeni antropolozi nijesu uspjeli da utvrde da li je Petar II bio Crnogorac ili Srbin, mada to više i nije bitno, jer nas već u narednoj očekuje novi veliki jubilej - vijek od početka Prvog svjetskog rata. Javno mnjenje će ponovo biti preopterećeno umovanjem „intelektualaca“, naročito onih kojima je bliska tvrđa nacionalistička retorika. U njihovom poznatom maniru, javiće se mnoge dileme, pogotovo u dijelu - da li je Srbija izdala Crnu Goru i da li su Crnogorci „posrbljeni“? Malobrojni će se zapitati kako je živio prosječan Crnogorac 1914. godine i da li se njemu uopšte isplatio ulazak Crne Gore u rat? Jednostavno rečeno, naš naučni diskurs, ali i šira javnost, nijesu dovoljno sazreli da diskutuju o problemima kojima se bavi savremena istoriografija, već su ostali hibrid, nataložen teškim identitetskim nasljeđem.
Svima je već poznata šablonska priča o ulasku Crne Gore u Veliki rat: Ferdinanda ubio Princip; Austro – Ugarska i Njemačka objavile rat Srbiji; Nikola brže bolje pohitao da pomogne komšinici, iako su mu Habzburgovci nudili Skadar za neutralnost. Ni pomena o spremnosti Crne Gore za moderno ratovanje i ulazak u sukob svjetskih razmjera. Valjalo bi iznijeti par parametara koji su ograničavali tadašnju moć naše države.
Crna Gora je 1914. godine zahvatala površinu od 14.443 km2 i imala oko 350.000 stanovnika. Nakon trauma iz nedavno završenih Balkanskih ratova (oko 3.150 poginulih i 7.200 ranjenih), ozbiljno vojnički i politički načeta, suočavala se sa teškom unutrašnjom krizom. U novoosvojenim krajevima živjelo je oko 224.000 “pripojenih” građana, od kojih je 160.000 bilo islamske vjeroispovijesti, koji zbog represalija crnogorskih vojnika i činovnika Crnu Goru nijesu doživljavali kao svoju domovinu. Državna teritorija bila je neintegrisana, a ograničeni materijalni i demografski potencijali nijesu dozvoljavali razvoj ozbiljnih institucija. Spoljnopolitički položaj takođe je bio nepovoljan. Zbog agresivnog stava i osvajačkog pohoda na Skadar, Crna Gora nije uživala podršku velikih sila, pa se sve teže snalazila u strateškoj i diplomatskoj konstelaciji na Balkanu. Rusija je bila ljuta zbog Balkanskog rata; Austro–Ugarska je neprijateljski gledala na spajanje Crne Gore i Srbije u Sandžaku jer ih je vidjela kao glavnu branu svog prodora na Istok; Njemačka je tonula u pangermanizam i krojila planove o novoj podjeli svijeta gdje je Nikolinu državu svrstavala u red neprijatelja; Italija je bila zauzeta „igranjem valcera“ između Centralnih sila i Antante; Francuska i Britanija su se pripremale za predstojeći sukob sa Drugim Rajhom.
Ekonomska situacija bila je još gora. Crna Gora se na početku XX vijeka kotirala kao najzaostalija država Evrope. Oko 90 odsto stanovništva živjelo je na selu, sa izrazitim klasnim razlikama i na rubu egzistencije. Masovne gladi, siromaštvo, nedostatak obradivog zemljišta, slaba komunikacijska povezanost ubrzavale su njen put ka sarkofagu. Stanje u poljoprivedi bilo je kao da je ministarsko mjesto tog resora pokrivao Milutin Simović. Za minimalnu prehranu stanovništva falilo je najmanje 5.000 tona žita, a broj sitne i krupne stoke od 1908. do 1914. godine kontinuirano je opadao za 5 do 10 hiljada grla godišnje. Privreda je imala negativan trgovinski bilans, pa je prema zvaničnoj statistici za period 1905. do 1910. godine, izvoz imao vrijednost od oko 12 i po miliona perpera, a uvoz čak 37 miliona. Crnogorsku državu opterećivalo je i „dužničko ropstvo“, tako da je do Balkanskih ratova njen spoljni dug iznosio 9.500.000 perpera. Finansijski izvori sa kojima je raspolagala nijesu bili dovoljni za funkcionisanje države. Ovakva kriza vodila je masovnom iseljavanju. Smatra se da je čak 10 odsto crnogorskog stanovništva uoči Velikog rata bilo na zaradi u Americi, a tom broju treba dodati još 6.000 Crnogoraca koji su u periodu 1904 – 1906. migrirali u Srbiju, i 16.750 onih koje su se nakon Balkanskih ratova preselili u Tursku. Zemlja sa ovakvim demografskim trendom nije imala što da traži u Velikom ratu. Krvavi vijek sa sobom je donio i novine u vojnim pitanjima. Snagu jedne armije više nije katalizovalo naoružanje, već industrijska pozadina sa kojom država raspolaže. Ušlo se u doba totalnog rata, kada je ishod na bojnom polju direktno zavisio od državne ekonomije.
A što je Crna Gora tada imala od industrije? Isto što i danas – ništa! Nije bila u mogućnosti da se sama naoružava, već je zavisila od savezničkih donacija. Nikolina zemlja ušla je u Prvi svjetski rat sa puškama koje je darivala Rusija još 1898. godine, sa samo 16 mitraljeza, i zastarjelom artiljerijom koja nije mogla parirati carskim vojskama. Novo oružje koje su moderne armije upotrijebile u Velikom ratu - tenk, avion, gas, artiljerija za masovno uništenje, Crnogorci su mogli samo da sanjaju. Isti je slučaj bio i sa brojčanom silom naše vojske. U mirnodopskoj situaciji stajaća vojska Crne Gore imala je samo 1.300 vojnika, a u slučaju rata ona je sa rezervistima mogla regrutovati svega 50.000 vojnika. Koliko je ta brojčanost bila manja od susjednih zemalja, najbolje ilustruju činjenice da su u istom periodu Srbi mogli regrutovati oko 350.000 vojnika, Bugari 293.000, Turci 1.010.000, Grci 88.000, Austro – Ugari 1.120.000, i Rumuni 312.000 vojnika.
Ipak, kralj Nikola je mislio suprotno. Vjerovao je da je crnogorska vojska njegov jedini adut, pa je nije štedio. Megalomanske ideje ostarjelog vladara poslale su u smrt hiljade mladića, jer nikako nije mogao shvatiti da se politička mapa Balkana ne kroji na Cetinju. Prvo je, da bi zadovoljio saveznike, sudbinu svojih vojnika prepustio srpskoj komandi (za načelnika štaba Crnogorske vrhovne komande je postavljen general Božidar Janković, koga je kasnije zamijenio pukovnik Pešić), a potom je cijelu svoju siromašnu armiju razvukao na frontu širokom 500km. Tako se u suštini crnogorska epopeja u Velikom ratu svela na zadržavanje određenog broja austo – ugarskih divizija, kako ne bi mogle operisati na Istočnom frontu sa Rusijom.
I na kraju, Crna Gora za rat nije bila spremna ni unutarpolitički. Zbog svog autokratskog i zastarjelog mehanizma upravljanja državom, kralj Nikola se suočavao sa velikom opozicijom. Dinastija je bila u ozbiljnoj krizi zbog svojih neozbiljnih nasljednjika i njihove nedoraslosti pozicijama koje su zauzimali. U Crnoj Gori je tinjao tihi građanski rat između dvije Crne Gore. Mladi i školovani Crnogorci željeli su promjene. Jedni su tražili republiku, drugi uniju sa Srbijom, tako da je ona unutrašnja narodna kohezija, koja u sudbonosnim trenucima obično donosi prevagu, ovog puta izostala. Istorija je pokazala da su u ovim razmiricama, najgore prošli građani, a breme tadašnjih podjela nosimo i danas.
Učiteljica života nam služi da bi učili na greškama. Situacija u kojoj Crna Gora ulazi u 2014. umnogome liči na onu od prije 100 godina, sa ratom ili bez njega. Prostituisanje naše države između NATO-a i Rusije pokazuje da struktura na vlasti ne voli da čita prošlost kada donosi odluke o budućnosti.
Bonus video:
