Samo djelatan duh može dostići samosvijest, i biti slobodan, odnosno realizovati se kao čovjek, a u stasavanju duha postoji i jedan obrazovni put (Hegel). Slobodu duha ostvarujemo krećući se po pedagoškom putu na kojem upijamo sadržaje koji su iz duha i nastali. Sloboda nastaje na pedagoškom putu. Sloboda nastaje obrazovanjem.
Ljudi žive u sistemu koji je održiv zahvaljujući aktivnoj, djelatnoj participaciji „roblja“. Međutim, on postoji samo zahvaljujući „primitivnom obliku djelovanja koji ništi“ sve ljudsko, ambicijama ka ostvarenju moći, igrama sile i prevare. Ljudi su djelatni, ali osnovni cilj i početak njihovog rada jeste "čulna izvjesnost“. Sistem je postao neoboriv, jer je iznikao i hrani se najnižim (ne)ljudskim djelovanjem i najponiznijim postojanjem. Postali smo roblje, ali ne zato što je to neko od nas napravio, već zato što je sistem nastao zahvaljujući nama samima. On se hrani našom požudom, i tu smo svi jednaki. Svako može postati gospodar, samo treba da ima jake ambicije i rezonantnu djelatnost.
Međutim, cijena neutažive požude i postignuća takvog cilja, potpuno je otuđenje duha, i njegov nestanak. Vraćamo se primitivnosti uz pomoć sofisticiranih tehnologija, koje debilizuju sve ljudsko, pamćenje, kreativnost, društvenost, duhovnost, prožimanje sa živim svijetom. Procesu debilizacije duha najviše doprinose obrazovni sistemi koji, u skladu sa globalnim trendovima, jesu pervertirane strukture koje danas imaju najmanje zajedničkog sa obrazovanjem. One dragovoljno učestvuju u kreiranju stvarnosti u kojoj birokratija stupa u konflikt sa kreativnim i mislećim potencijalom i trijumfuje nad njim. Trijumf administracije nad kreacijom prisutan je u formalnom obrazovanju koje se uobičajeno poistovjećuje sa pojmom obrazovanja. To je sistem koji čine škole u kojima se stiče znanje definisano ciljevima i programima. Uspješno učešće mladih ljudi u formalnom obrazovanju, nagrađuje se ocjenama i diplomama koje predstavljaju vrata za sistemski komfor precizno određen kao posao, kola, stan, porodica. Velika većina ljudi teži toj udobnosti, i ostvarivši je jednom, od nje se teško odriče. Oni postaju pokretači i održavaoci sistema, a konformizam princip i nagrada za aktivno učešće.
„Obrazovanje“ ostvareno na ovaj način jeste faktor učešća u realnom svijetu. Međutim, ono je i eho te realnosti, oličene u reperkusijama širenja kapitala. Ovo dvoje, obrazovni sistem i realnost, čine aktivnu i moćnu simbiozu, ali nekreativnu i (auto)destruktivnu, koja snažno doprinosi u velikoj većini, čak predodređuje, formiranje neslobodnih i antisocijalnih pojedinaca koji u krajnjoj liniji, svojim mislima, ambicijama, postupcima i djelima, dovode u pitanje potrebu za sticanjem znanja.
Ekspanzija kapitala zahtijeva vojsku neslobodnih pojedinaca koji postoje u funkciji uvećanja njegove moći, tako da i obrazovanje doživljava transformaciju. U skladu sa načelima tehnokratije i kapitalizma, znanje se pragmatizuje i instrumentalizuje do ekscesa, zato nerijetko u posljednje vrijeme dobijamo fakultete sa predznakom „poslovni“, pa čak i u oblasti humanističkih nauka.
Tu nastaje problem - kako uopšte ambicijama i krajnje rudimentarnim i primitivnim aktivnostima pojedinca na ostvarenju ličnog komfora i finansijske moći, koje duhovno ne mogu biti ni moćne ni rezonantne, možemo valorizovati znanje, širiti ga i umnožavati. To dvoje, gola ambicija i humanizam, nikada nijesu išli skupa, jer prvo je životinjski impuls, a drugo (istinsko, ne ono formalno - diplomom krunisano obrazovanje) je duhovna i samo ljudska, umna, supstancijalna nadgradnja.
Kako se sve ovo (ne)manifestuje u Crnoj Gori? Aktuelna priča oko PISA testiranja na putu je, po svemu sudeći, da izazove masovnu histeriju. Zato je potrebno imati u vidu neke stvari.
PISA je skraćenica za Međunarodni program procjene učeničkih postignuća (Programme for International Student Assessment). Ovaj akronim koji sasvim tendenciozno asocira na čuveni toskanski grad učenosti i umjetnosti, najmanje ima veze sa obrazovanjem. Projekat Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), nastao 1996.godine, organizuje se svake treće godine i testira znanja petnaestogodišnjaka.
U globalnom testiranju učestvuje 67 zemalja, a PISA je važan projekat zato što: „pruža informaciju o obrazovnim sistemima i omogućava upoređivanje učenika“, omogućava „međunarodno uporedivo mjerenje dostignuća učenika“, „procjenjuje znanje povezano sa realnim životnim situacijama, vještine i spremnost za buduće učestvovanje u društvu odraslih“; zatim, „ispituje odnos između dostignuća učenika i faktora koji utiču na učenje kao što su karakteristike učenika i škole“; i na kraju, „pomaže kreiranju obrazovne politike“.
Kad se ovako, izdvojeno, akcentuju postulati PISE, ne možemo da se otrgnemo utisku da su ključne riječi, koje kao aveti provijavaju kroz svaki navedeni stav, ambicija i postizanje pozicije moći, stvaranje imidža. Već u samom startu dovoljno da denuncira svaku dosadašnju nociju o duhu, samosvijesti, i spoznaji. Ako je tačno to što je Ludvig Vitgenštajn (Ludwig Witgenstein) pisao, da je ambicija smrt mišljenja, a trebalo bi valjda da vjerujemo njemu, a ne nekom ideologu OECD-a, PISA je takav projekat koji mišljenje prosto ubija. Evo i zašto.
Posljednji od navedenih stavova koji se nalaze na sajtovima www.pisaserbia.org i Ispitnog centra Crne Gore www.iccg.co.me, sasvim izričito i tačno govore o globalnim anomalijama koje postoje i u Crnoj Gori. „PISA pomaže kreiranju obrazovne politike“, stav je koji sasvim precizno i otvoreno stavlja do znanja da je jedini izbor pojedinca sistem i ideologija. PISA je projekat organizacije koja se bavi prvenstveno ekonomskim pitanjima.
Ovaj forum čini 30 „demokratskih zemalja“ koje „rade u izazovima opšte globalizacije“. OECD dakle izdaje paralelno pamflete sa „smjernicama za korporativno upravljanje u državnim preduzećima“, i testove koji treba da mjere „bazične“ kompetencije petnaestogodišnjaka „koje se smatraju obrazovnim kapitalom“ jednom učeniku „neophodan da bi nastavio školovanje“ i da bi se uspješno snašao u „ličnim i profesionalnim ulogama u kojima će se, kao odrasla osoba, naći“. Ili kako piše na crnogorskom sajtu, PISA procjenjuje znanje povezano sa realnim životnim situacijma i vještine i spremnost za buduće učestvovanje u društvu odraslih“.
Istina je jednostavna i jednaka sa svake strane, a istina o OECD-u jeste slijedeća: objedinjavanje stanovništva za participaciju u „životnim situacijama“ OECD-ove stvarnosti. Ako bismo obratili pažnju na testove koji mjere čitalačku, odnosno kompetenciju razumijevanja teksta, tu najmanje ima književnosti. U zadacima se uglavnom traži tumačenje statističkih dijagrama, grafikona, ili sasvim trivijalnih novinskih sastavaka.
OECD-ova „stvarnost“ je zastrašujuće bespredmetna, isprazna i tužna. OECD-ovi ideolozi nam stavljaju do znanja da život nije pitanje ličnog izbora, već sticaja okolnosti koje su nezanimljive, ružne, isprazne, gola nužnost. OECD-ov život je nesretan, a mi svi, koji želimo da položimo uspješno taj test i zauzmemo valjano mjesto na ranglisti, postojimo u funkciji trajanja i održivosti takve „stvarnosti“.
OECD-ov ideolog vam saopštava da je sve u životu samo ekonomija, i u tom životu svi globalno moramo ujednačeno i uritmovano participirati i biti rangirani po uspješnosti i graditi imidž. Što su nacije poslušnije, tj. što njihove škole budu svestranije i radosnije proučavale OECD-ovu stvarnost i mijenjale obrazovne programe spram te stvarnosti, redukujući ih i prilagođavajući ih globalnim ambicijama ka globalnom progresu, to će naša nacija osigurati bolje mjesto na nekom Šlajherovom grafikonu, ili ako baš budemo marljivi na putu ideološki manipulisane samospoznaje, naćićemo se čak u gornjem desnom kvadrantu Šlajherovog crteža.
Dakle OECD uređuje i određuje put naše samospoznaje i ostvarenja (ili bolje reći -stopira ga) kao ljudi tako što nam plasira priču o nekakvoj „stvarnosti“ (za koju su naravno samo oni kompetentni), koja je „globalna“ i obavezujuća samim tim, i da ako u njoj ne učestvujemo, onda ne zaslužujemo ni dobro mjesto na njihovoj ranglisti. Šlajher (Andreas Schelicher, statističar, istraživač i koordinator PISA-e) tvrdi: „Poljska, na primjer, nije promijenila svoju kulturu, nije promijenila svoju ekonomiju, nije promijenila sastav populacije, nije otpustila nastavnike, promijenila obrazovnu praksu“, ali se našla u njegovom gornjem desnom kvadrantu.
Otkud toliki napredak Poljske na OECD-ovoj ranglisti? Da li je moguće da su u roku od nekolike godine, pa čak i da je u pitanju decenijski period, Poljaci toliko duhovno uznapredovali da nijesu apsolutno ništa morali promijeniti u svojoj obrazovnoj politici
Više vjerovatan scenario (osim porasta plata profesorima) jeste da se Poljska, kako bi ostvarila napredak na ranglisti, i kako bi spriječila histeriju oko eventualnog neuspjeha, potrudila da po kratkom postupku OECD-ovu „stvarnost“ uvede u školu, na velika vrata.
Odnosno, da zaista uradi ono što nipošto nije smjela, da sprema učenike za polaganje tih testova, i da donekle (a možda i gotovo u cjelosti) koriguje obrazovne programe.
U Šlajherovom nacrtu, nema mjesta osrednjosti; štoviše ona je nepoželjna, i zabranjena, pa u krajnjoj liniji i antihumana, jer usporava razvitak globalne ekonomije koja je globalni imperativ.
„U Japanu ili Finskoj roditelji i nastavnici od svakog učenika očekuju uspjeh“.
Najzanimljivija je i veoma indikativna jedna Šlajherova izjava koja ima potencijal savršene obmane:
„PISA ne želi da se miješa zemljama u ono što treba da rade, već da sami vide što svi ostali rade“. A ostali prate i mole se PISI i OECD-u. Postoje nepotvrđeni podaci o ukidanju sredstava nekim školama u USA koje su u kontinuitetu pokazivale loše rezultate na ovim testiranjima.
Ali što je sa tim ranglistama i izvrsnosti? Mnogo toga danas zavisi od postignutog mjesta na ranglisti, kaže Konrad Paul Lisman. Primjer američkih škola nije usamljen. Čak i u takozvanoj kolijevci mudrosti i učenosti, Evropi, subvencije se određuju na osnovu uspješnosti na takvim testiranjima. Ambicija je biti najuspješniji, a ambicija i ciljano postignuće je mantra OECD-ove stvarnosti (ne zaboravimo Vitgenštajnove riječi o ambiciji).
Tu nema ništa od dokolice i kreativne refleksivnosti, umjetnosti i sanjarenja, ljepote življenja, čitanja i postizanja samosvijesti, „neprekidnog, samog od sebe iznova oživljavanog, ali neusiljenog i nenamjeravanog bavljenja“ (Humbolt) lijepim stvarima koje život znače. I ovdje će se, kao i u ostatku svijeta, pojaviti mantra koju će izgovarati visokoumni ljudi na odgovornim pozicijama:
„Ja samo kažem PISA“.
Ranglista jeste način da se obrazovanje kreira u odnosu na „eksterne, obrazovanju strane i daleke parametre“, u „korelaciji sa paradigmom poslovno-ekonomskog mišljenja“ (K.P.Lisman (Liessman), Teorija neobrazovanosti). Zahvaljujući ovoj orijentaciji, naši univerziteti su danas poslovna preduzeća čija se učinkovitost određuje prema „tržišno-usmjerenim“ rezultatima. Što opet znači da je održivost brojnih odsjeka danas pod znakom pitanja, pogotovo onih koji se teško uklapaju u sliku o globalnom biznisu, onih koji su beskompromisno i neopozivo humanističkog predznaka.
Jedna cijenjena profesorica književnosti, na odgovornoj poziciji javne ličnosti, nedavno je izjavila za radio Slobodna Evropa, dajući sopstveni doprinos „ludilu rangliste“:
„Konkretno to da smo ispod OECD prosjeka je nešto što definitivno znači slabu konkurentnost buduće radne snage“. Izjava ove gospođe, čiji su tekstovi poznati po refleksivnosti i odmjerenosti, tužno pokazuje da su naši humanisti podlegli „zadnjim izraslinama preduzetničkih ideologija“ i inflaciji ekonomskih pojmova.
Ne samo to, ona podržava princip uvođenja PISA sadržaja u kurikulum naših škola:
Međutim, da su oni (đaci) već naučeni da rješavaju testove slične sadržine i da na taj način koriste svoje znanje to njima ne bi bio problem; i lamentira nad zaostatkom naših srednjoškolaca u osnovnim kompetencijama, razmišljajući o tržištu rada. Lisman je pisao: „Fetišizacija rangliste izraz je i simptom pojavnog oblika neobrazovanosti: manjka moći rasuđivanja. U svojoj Antropologiji u pragmatičnom pogledu , Immanuel Kant je nedostatak rasudne moći nazvao jednim oblikom gluposti“. Gospođa, nažalost, sigurno nije jedina profesorica književnosti koja podilazi OECD trendovima, nesvjesno (?) doprinoseći urušavanju humboltovskih načela obrazovanja, odnosno autonomije, samosvijesti, i duhovnog prožimanja svijeta.
Piza. Sinonim za farsičan proces koji bi, skupa sa Bolonjskom reformom, mogao dovesti do društvene tragedije.
(Bolonjski proces je u veoma produktivnom odnosu sa PISA-om i svim ostalim rangiranjima, testiranjima, uporedivostima, evaluacijama, umreženjima, standardizacijama, kontrolama, poenima uspjeha i ostalim riječima iz zone sumraka, sa karakterom prisile, koje se mogu podvesti pod jedan zajednički pojam anti-obrazovanja).
Male zemlje poput Crne Gore to će najbolnije osjetiti; štoviše tragedija se kod nas već dešava, sistemom manipulacije „na kašičicu“, tako da jesmo nevoljni i nesvjesni njeni partcipanti. Pod plaštom institucija i legitimnosti (kako u visokom obrazovanju, tako i u osnovnoj i srednjoj školi), raznorazne komisije i savjeti za evaluaciju reformama omogućavaju zamah.
To je osobama koje predstavljaju vlast dovoljno da kažu da se nešto radi, i da taj rad broji na stotine i stotine strana i sati rada, jer više niko ne dovodi u pitanje sadržaj, već samo kvantitet. Poena, strana, slova, riječi, ali bez vizije, bez mudrosti, bez opreza, promišljenosti, kreativnosti, slobode. Potrebno je da naši javni djelatnici, ministri, i svi oni koji se smatraju bogomdani za donošenje odluka koje će odrediti budućnost, potrebno je da se zapitaju koji je cilj obrazovanja.
Da li je to pomoći mladoj osobi da postane samosvjesna, misleća, kreativna, saosjećajna i slobodna individua, ili, s druge strane, sluga sistema. Ako je ipak prvo prioritet, onda je potrebno, ne da urade još jednu korekciju obrazovnog sistema (sada definisanu aktuelnom globalnom histerijom testiranja i rangiranja), jer njih nikada nije dosta, a svaka će denuncirati prethodnu, već da se zaista zamisle nad tim što jeste obrazovanje, i pročitaju ponešto, na primjer od Hegela, Humbolta, Rusoa, ili možda nešto od nekog „našeg“, jugoslovenskog mislioca, kao što je Pavao Vuk-Pavlović. Ne bi ni čitanje lijepe književnosti bilo suvišno.
Da uživaju u kompleksnom muzičkom ugođaju, ili pogledaju dobar film, posvete se nekom sportu. I da prestanu da formiraju beskonačne komisije, savjete, konferencije. Kako bi promišljali o budućnosti naše djece, potrebno je da (donekle) razumiju fenomenologiju duha i činjenicu da on prosto mora da prođe pedagoški put (a to nipošto nije put konkurentnosti, ostvarenja ambicija, diploma...).
PISA (Piza) je instrument koji onemogućava sve to, koji sa karakterom prisile, ubija svaku vjeru u mogućnost sadržajnog života i postojanja samosvijesti. Bolonja i PISA su dvije aveti koje lebde nad duhom našeg obrazovanja, slabeći ga do potpunog nestajanja, i postoje samo i isključivo u funkciji ispraznih globalnih društveno-političkih ambicija, i nastavka porobljavanja.
Bonus video:
