Ruskog predsjednika Vladimira Putina poredili su sa mnogim despotima iz prošlosti – Josifom Staljinom, Leonidom Brežnjevim i Augustom Pinočeom iz Čilea - da pomenem samo neke. Međutim, nakon gotovo 14 godina na vlasti, možda bi najbolje poređenje sada bilo sa tandemom bivšeg argentinskog lidera Huana Perona i njegove legendarne supruge Eve (Evite).
Početkom 1940-ih, pukovnik Peron kao ministar rada i odbrane, bio je siva eminencija argentinske vlasti. Prije pada komunizma 1989, pukovnik Putin, takođe nezaboravno siv, bio je posvećeni operativac KGB-a zadužen za širenje dezinformacija i regrutaciju sovjetskih i stranih agenata u Istočnoj Njemačkoj.
U ministarstvu rada, Peron je pokrenuo socijalne reforme, uključujući i socijalnu pomoć za siromašne. Iako je njegov motiv, makar djelimično, mogla biti želja za socijalnom pravdom, Peron je, u stvari, podmićivao korisnike tih davanja da bi podržali njegov lični uspon na vlasti i bogaćenje. Uz svoju lijepu i otvorenu suprugu - „ženu iz naroda“ - uz sebe, Peron je uspio 1946. da ubijedi glasače da će kao predsjednik iz osnova promijeniti zemlju.
Održao je obećanje. Peronova vlada je nacionalizovala banke i željeznicu, povećala minimalnu zaradu i popravila životni standard, smanjila nacionalni dug (makar za neko vrijeme) i oživjela ekonomiju. Argentina je postala manje zavisna od trgovine sa inostranstvom, mada je ovaj pomak ka samodovoljnosti konačno podrio rast, što je dovelo do toga da zemlja više ne bude među najbogatijim u svijetu.
Tokom ovog perioda, Peron je takođe ugušio slobodu govora, slobodne izbore i druge suštinske aspekte demokratije. On i njegova emotivna supruga javno su govorili protiv buržoaske nepravde i luksuza, dok su tajno gomilali lično bogatstvo. Na kraju, Peron je zbačen 1955, tri godine nakon smrti Evite – njegovog najvećeg propagandiste.
Kao i Peron pola vijeka prije njega, Putin je 2000. obećao da će ukrotiti nezauzdani kapitalizam koji je podivljao za vrijeme njegovog prethodnika, Borisa Jeljcina. Obećao je da će povratiti dostojanstvo zemlji koja je upravo bila izgubila svoju imperiju i pretrpjela teške ekonomske gubitke u prvim godinama postkomunističke tranzicije.
Putin je renacionalizovao, ili prije doveo pod kontrolu Kremlja, sektore nafte, gasa i druge privredne grane koje su privatizovane 1990. Potpomognut visokim cijenama energenata u svijetu, uspio je da isplati plate i penzije koje je Jeljcinova vlada zbog finansijskih problema dugovala rudarima, radnicima željeznice i prosvetarima. Kao što je bio slučaj sa Peronom, građani su podmićeni da podrže režim.
Međutim, kako su se svi ti prihodi od nafte i gasa slivali u državne kofere, Putin je počeo da puni i sopstvene džepove. Njegovo lično bogatstvo – uključujući vile, jahte, satove i automobile – procjenjuje se na između 40 i 70 milijardi dolara. Iako on insistira na tome da njegovo bogatstvo ne leži u novcu i imovini, nego u povjerenju koje mu njegov narod poklanja, malo je Rusa koji sumnjaju u to da je on jedan od najbogatijih ljudi u svijetu.
Kao i Peronov predsjednički mandat, i Putinov je počeo veoma dobro. Javnost je obožavala novog moćnog lidera dok je u inostranstvu pokazivao političku snagu Rusije, kažnjavao „nepoštene“ oligarhe iz Jeljcinove ere, ograničavao „neodgovorne“ medije i ponovo centralizovao vlast.
Do skoro, Putinova sličnost sa Evitom nije bila toliko očigledna (mada su njegovi redovni tretmani botoksom doprinijeli da mu lice izgleda kao njeno nakon balzamovanja). Međutim, sličnosti postaju sve evidentnije. Njene vatrene „poruke za one koji pate“ odjekivale su među argentinskom sirotinjom onako kako Putinovo mačo hvalisanje privlači većinu Rusa, mahom u unutrašnjosti zemlje i provincijskim gradovima.
Evita i Putin takođe imaju zajedničku crtu hirovitosti. Evita bi uništila život svakome za koga se ispostavilo da sumnja u njen imidž argentinske „kume“. Putin će se osvetiti svakome – bilo da je to oligarh i politički zatvorenik Mihail Hodorkovski, članice rok benda Pusi rajot ili obični građani koji su učestvovali u protestima protiv Kremlja – ko dovodi u pitanje njegov status „oca nacije“. Vjerovatno nije slučajnost što je odliv stanovništva u porastu i što oko 300.000 Rusa – od kojih su mnogi visoko obrazovani – svake godine napusti zemlju.
Sada Ukrajina, gdje je odluka predsjednika Viktora Janukoviča da ne potpiše sporazum o trgovinskoj razmjeni i političkoj saradnji sa EU izvela milione demonstranata na ulice, predstavlja ruski trenutak istine. Dok mnogi uzvikuju „evromajdan“, mnogi drugi insistiraju na tome da Ukrajina mora da održava bliske veze sa Rusijom. Putin, koji je odigrao ulogu lutkara u marionetskoj Janukovičevoj odluci da zemlja ostane u ruskoj orbiti, licemjerno krivi spoljne sile za političku krizu u Ukrajini.
Ipak, što svijet više ismijava Putinov egzibicionizam, on dobija više podrške Rusa koji žude da njihova zemlja povrati status supersile. Slično tome, dok je Evita umirala od karcinoma, širom Buenos Airesa pojavljivali su se grafiti „Živio rak“. Međutim, mnogi su nastavili da je idealizuju jer je pomagala siromašnima, bez obzira koliko je bila postala samoživa. Slična čudna mješavina ismijavanja i obožavanja karakteristična je i za eru Putinove Rusije.
Peronove posljednje godine možda nude zabrinjavajuću paralelu. On se vratio na vlast 1973, 18 godina nakon što je zbačen, vrativši Evitino balzamovano tijelo da mu se Argentinci još jednom poklone. Umro je naredne godine, ostavivši vladu u rukama svoje treće žene, Isabel, čije je loše rukovođenje ekonomijom za dvije godine izazvalo gerilsko nasilje i vojni puč.
Ipak danas, prema riječima poznavaoca Latinske Amerike Majkla Koena, „većinu argentinskog društva čine peronisti... Peron je stvorio državu socijalne pravde od koje ima koristi današnja srednja klasa“. Slično tome, većina Rusa odobrava Putinovu verziju državnog kapitalizma i mnogi cijene njegovu velikodušnost.
Nekada sam smatrala da bi Putinov kraj mogao ličiti na iznenadni i krvavi pad Lavrentija Berije, Staljinovog svemoćnog šefa tajnih službi, kojem je došao glave despotski sistem pravosuđa u čijem je stvaranju učestvovao. Ono što se sada čini vjerovatnijim je da će, s obzirom da većina Rusa zavisi od državnih davanja, kada lider Rusije konačno ode sa scene, putinizam kao i peronizam preživjeti i da će njegovo bizarno vrijeme poluraspada potrajati decenijama.
Autorka predaje međunarodne odnose u Novoj školi u Njujorku i viša je saradnica na Institutu za svjetsku politiku gdje rukovodi projektom o Rusiji
Prevod: D. VRANEŠ REDŽIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
