Uvijek su dirljivi takvi ispraćaji. Kad odlazi neko ko vam je pomogao da saopštite/shvatite svoje prve fascinacije, zaljubljenosti, konfuzije... Ta beskrajna povorka koja se sa kopna samo nastavila i na moru, prema ostrvima, prema stihovima...
Sjetio sam se priče o umiranju Verdija - ljudi su sijenom prekrili pločnik da majstor umre na miru, bez muzike kočijaških točkova; ili kako su Italijani ispratili Franku Rame, ljevičarsku ikonu, veliku glumicu i životnu saputnicu nobelovca Darija Foa: dok je posmrtna kolona prolazila, sa balkona i prozora je odjekivalo Bella ciao, nikada dostojnije nego tada; ili umiranje Igoa, kažu da je nekoliko desetina hiljada ljudi prolazilo ispod balkona njegovog stana, skidajući šešir s pijetetom - ne umiru naši igoi svaki dan, Francuzi to znaju...
Način na koji je ispraćen Oliver donosi nešto od ovih starinskih, pomislili bismo odavno zaboravljenih, modela na koji su ljudi reagovali na smrt onih koje vole. Kao što se vole pjevači ili pjesnici... Oni koji su već toliko puta bili dio vas dok ste bili zaljubljeni ili neveseli...
Ovakvi i onakvi komentari, očekivano, ali, kako nedavno rekosmo - to je kod nas vječiti registar - mržnja je uvijek autoportret. Razoran kroki...
Oliveru su zamjerali što je rekao da neće nastupati „ovamo“... I nije. Oni koji su bili ogorčeniji u izjavama odreda su došli. I bili dirnuti. On se tog teatra nije dohvatio. Ostao je uporan u svom stavu koji, nikome nije nametao, naprosto on je tako učinio, tako je morao. A ne treba sumnjati da bi napunio Arenu ili Jaz. Ali, eto, bar je očito da mu novac nije bio motivacija...
Bila je zanimljiva i šarmantna ta geografija ex yu šansone: Panonija je pripadala, sasvim jasno, Balaševiću, Dalmacija Mišu Kovaču, a geografija Srca pripadala je Arsenu i Oliveru... To je ona geografija koja se ukazuje na najuniverzalnijem od svih jezika - onom koji je rođen od nedostajanja i čežnje, od vatre i pepela, od ekstaze i melanholije - jeziku ljubavi.
Suvereno je trajao iako je u ovom vremenu djelovao unekoliko anahrono. Spasonosno anahrono, dodao bi neko. Kao što i ljubav uvijek djeluje anahrono. Sa Oliverovim pjesmama se živjelo, one su dio kolektivne svijesti na način koji je ovdje malo pjevača doživjelo.
Ali, čini mi se da je tajna Oliverovog trajanja u još u jednom važnom razlogu. Oliverove pjesme prizivaju jedno drugo vrijeme, ali to sada nije stvar nostalgije već nečega mnogo ozbiljnijeg. Čak imate osjećaj da je „u to drugo vrijeme“ bilo lakše i voljeti i patiti... O čemu se radi?
Naime, u vrijeme Oliverove zenit faze (sedamdesete i osamdesete) svijet je počivao na uvjerenju da treba ići ka istini, da je moguće doseći istinu, da, što god činili, koračate prema većoj jasnoći, prema „uvidu“. Odnosno, ideja o istini bila je ugrađena u sve - medije, kulturu, politiku, ekonomiju, svakodnevicu... Uostalom, kako je lijepo primijetio Dežulović, bilo je to vrijeme kad su pjevači dobijali ime po književnim likovima, a ne po modelima oružja.
Danas, medijska civilizacija počiva na ideji o informaciji. A informacija se u naše vrijeme „mjeri“ atraktivnošću, a ne istinitošću. Zato nam je sve ovako kako je. Zato nerijetlo imate osjećaj da nikoga ne zanima kako stvari zaista stoje, već kako mogu da zvuče...
A to je prilično usrana civilizacijska pozicija. Simfonija kukavičluka... Zato tako lijepo i ljekovito danas zvuči ono “povrh svega, nimat straja”...
Treba se vratiti poeziji i poezijskoj pretencioznosti. U suprotnom, zaboravićemo sve ono što nas čini vrijednima...
„Bisno nije dokle krila/tebe nose kud god želiš/pa neveri oli suncu/Ti se rugaš i veseliš.../Na osami blizu mora/dok se sunce zemlji smije/slušan tebe kako kličeš/Lipo mi je, lipo mi je...“
Bonus video:
