Majmunisanje

Vrijeme psovača. Buka i bijes, ali ne liči na Foknera, ovo više liči na Steriju ili Nušića. Sve rodoljupci i gospođe ministarke...

Nakon Đukanovićevog, vrlo ekspresivnog “bitango jedna”, krenula je prava poplava psovki i uvreda iz krugova režimskih medijskih specijalaca. Valjda se tako, impesivnom hiperprodukcijom psovki, hoće kazati da ono premijerovo bješe sitnica. Jer, nakon “gadova i morona”, “bitango” djeluje kao da je rečeno “velečasni” ili “poštovani”.

Pored domaćih, aktivirao se i jedan ruski psovač. Ekspert za “majmune”. Što je zanimljivo, ne toliko zbog ruskog ambasadora – koliko zbog reakcije, bolje reći, njenog odustva, sa crnogorske strane. To bi već i moglo da liči, ako ne na majmune, onda na – majmunisanje.

Ponekad prava objašnjenja ne treba tražiti izvan velike književnosti. Kada je riječ o ruskom odnosu prema balkanskim Slovenima, valja se prisjetiti jedne dojmljive epizode iz druge knjige Seoba, koja je, u sličnom kontekstu, mada poodavno, pominjana na ovom mjestu. Miloš Crnjanski opisuje kako se, negdje u Ukrajini, ruski oficiri sprdaju sa nesrećnim Isakovićem. Lokalnu prostitutku su obukli raskošno, i predstavili Isakoviću ništa manje nego kao rusku caricu. I dok nesrećni Srbin pada ničice pred “caricu” i ljubi joj vrhove sjajnih cipela, ruski oficiri se smiju i podgurkuju, šala ih je očito dobro zabavila. Ova epizoda vrlo ubjedljivo ilustruje i pretjeranu fascinaciju balkanskih Slovena matuškom Rusijom, ali i suštinu odnosa “matuške” prema njima – uglavnom su služili za političko potkusurivanje i – sprdnju. Kako tada, tako i dan danas... Uzgred, kad su takve stvari radili časnom Isakoviću, “onakvom čovjeku”, zamisite što rade ovim današnjima. Pa se čovjek čudi ruskim privatizacijama i kombina(t)cijama.

Ostanimo u zoni – psovača. Kada je, prije izvjesnog vremena, saopšteno da čovjek koji je najstarije crnogorske novine pretvorio u pljuvaonicu bez primjera, odlazi na mjesto premijerova medijskog savjetnika, svako normalan (čitaj - bitanga) mislio je da je po srijedi neki – vic. Čovjek koga su po evropskim prijestonicama hvatali u laži nedostojnoj pubertetlije? Njegov izbor na rečeno mjesto zapravo je bio snažna poruka premijera Đukanovića – njegova “varvarska samovolja” (Geteov termin povodom Banović Strahinje), potreba da se sprdačinom diskredituje bilo kakav pokušaj ozbiljnog sagledavanja problema... Jer – takav medijski djelatnik je sprdačina već sam sobom, ne treba mu ni kontekst ni povod. On je to i ništa drugo. Zato ga je premijer i namjestio tamo. To namještenje je njegov, Đukanovićev komentar o tome što on zaista misli o crnogorskoj medijskoj sceni. Ili i Đukanović radi isto što i Rusi – i ovdje je riječ o maskiranju kao i kod Crnjanskog, samo ne u u caricu, već u savjetnika. Maskiranje iste profesije, dakako.

“Progledale sve jazbine i (tv) kanali”, rekao bi Dis.

Jedan je dežurni nacionalni ideolog nedavno objašnjavao sa javnog servisa, da Crnogorcima trebaju jaki vladari. Odnosno, da su Crnogorci nezreli i da se “primaju” na snagu ličnosti? Kako da ne! To je način na koji se pokušava učiniti normalnim postojanje diktatora. Čak se ljudima šalje poruka da treba da su srećni što imaju – jakog lidera, što je zapravo eufemizam za “diktatora”. Zapravo, u normalnoj zemlji, ova vrsta diskursa izazvala bi žestok odijum, javnu reakciju. Ljudima se, eufemistički, poručuje da su – kreteni i da im treba staratelj. A to je premisa na kojoj su počivali svi totalitarizmi i sve tiranije u istoriji. U najmanju ruku, ova providna stategija je u funkciji opravadanja nedomokratskih metoda crnogorske vlasti.

Dakle, hoće se građane ubijediti da su idioti, i da treba da se opuste, da ne brinu ni o čemu... Ima ko će da brine. Jaki lider i njegovi ideolozi, njegova mračna kamarila.

U sličnom tonu je i izjava već pomenutog vladinog činovnika zaduženog za medije. Kako ono reče? “Gadovi, moroni i glupaci”. Pa mu asistira jedan od jarana: Viđi im face? Takvi, gdje god dođu, nose sobom svoj mrak. Svoj “fašizam za poneti”.

Na koncu, možda je baš takav kontekst – psovača, režimskih slugu i nacional konzervativaca, pravi ambijent za razumijevanje veličine jednoga Nelsona Mendele. Jednom će se epoha zvati po tom čudesnom čovjeku. Koji je nepokolebljivim uvjerenjem i nepristajanjem na zadate uloge, srušio jedan mostruozan poredak. Uostalom, od postanka svijeta recept za borbu protiv neslobode bio je isti – ne pristati. U Crnoj Gori, zemlji olakog pristajanja na sve i svašta, taj nauk ima posebnu težinu...