Značenje riječi bitanga se kreće u rasponu od skitnice, propalice, neradnika, pa sve do nečega što bi se rječnikom našeg vremena moglo nazvati delinkventom ili izvršiteljem nezakonitih radnji.
Riječju bitanga je premijer u nacionalnom parlamentu nazvao opozicionog poslanika koji je ujedno i doktorand političkih nauka, jedan od najboljih studenata u nekoliko generacija sarajevskog univerziteta, a koji dolazi iz ugledne ulcinjske porodice Abazović. Svoj „retorički spektakl” u kome ga je nazvao „bitangom”, „budalom” i poslanikom mafije, premijer je bio voljan da dopuni demonstracijom sile nad najmlađim poslanikom. Moguće da je zaboravio da to nije Glavni odbor njegove stranke gdje takvo ponašanja izaziva divljenje i strahopoštovanje, ali ga to svakako ne opravdava. Izgleda da on državnu Skupštinu ne doživljava kao mjesto gdje se može slobodno govoriti, već kao Ultimate Fight arenu, gdje se gorile tuku na život i smrt, gdje masa kliče pobjedniku. U kom to vremenu živi premijer?
Veoma je zanimljivo i njegovo razumijevanje riječi „mafija”. U rječnicima možete naći objašnjenje da riječ „mafija” označava određeni oblik kriminalnog udruživanja. Međutim, premijerovo razmijevanje ovog termina je značajno drugačije. Ako tražite mafijaša kojeg on opisuje pođite na izložbu, u pozorište, na promociju knjige, ispratite neki umjetnički performans, posjetite neki naučni skup, jer to je udružena organizacija koju premijer doživljava manje-više bitangama. Kada u parlamentu vidi nekog ko ima dvadeset sedam godina, ko je elokventan i ko ga se ne plaši, nema sumnje, za premijera je to jedan od poslanika mafije.
Ako su to poslanici mafije, odnosno mafijaši, rađa se pitanje: ko su onda „dobri momci”?
Za premijerovo okruženje, a zašto ne reći otvoreno - i za samog premijera su „dobri momci” oni koji profit ostvaruju sa one strane zakona uz po koji kilogram droge i poneko ubistvo u dosijeu.
Dakle, onaj koji rukovodi našim brodom je poslao poruku, svjesno ili ne, biti najbolji student, briljantan um, mlad i obrazovan je isto što i biti bitanga ili budala. Takvima treba da se bavi Tužilaštvo, jer je moguće da su grubo povrijedili neki senzor osjetljive duše visokog funkcionera. Da je po premijerovom, crnogorskoj mladosti bi ostalo da rukom dodirne njegovu sliku u nekoj DPS ekspozituri kao ezoterično vjersko iskustvo i da nađe način da bude uz „dobre momke”. Ako neko, pak, ne zna ko su „dobri momci”, neka pogleda Interpolovu paletu lica sa potjernica, jer su to klasici svjetonazora koji je demonstrirao premijer.
Kormilar broda nije pobrkao oznake na kompasu, on je kompas izgubio. Onaj koji bi trebalo da bude dio vertikale društva na svom horizontu ne vidi skalu vrijednosti. Premijer ne samo što se umorio, nego se, izgleda, i „malo” izgubio.
Da li sa uperenim prstom u one koje je narod izabrao on daje neku komandu koje mi nijesmo svjesni? Da li njegova pretorijanska garda može shvatiti da može da krene agresivnije? Da li oni koji dodiruju njegovu sliku kao ikonu mogu to doživjeti kao božansko proviđenje koje im kaže „udri” ili još bolje „satri”?
Kad je poslanik Abazović imao pet godina, premijer je zasjeo u fotelju u kojoj još sjedi. Da se ne zaboravi, valja podsjetiti šta je sve rađeno crnogorskoj mladosti u tom periodu: slata je na Dubrovnik pa su kasnije pravljeni filmovi kojima se ismijava, a gdje je gumicom izbirsana premijerova rola, prebijana je liberalna mladost jer je na jarbol dizala crnogorsku zastavu, protjerivana je mladost zbog nacionalne pripadnosti i prisiljena na ekonomsku migraciju koja u pojedinim djelovima države ima razmjere tihog egzodusa, uništavan je sistematski obrazovni sistem i još se planira da se zarad profita njegovog UDEGE-a naplati svaki dan boravka na fakultetu. Crnogorska mladost je ostavljena bez posla, većina školovane omladine nema ni dana radnog iskustva, a ako kojim slučajem i dobije zaposlenje, mlad čovjek treba da slomi sebe tražeći četiri glasa koji će opravdati njegov posao, jer, u suprotnom, pripravnički sat otkucava „tika-taka-tika-taka”. Drobi i lomi premijer crnogorsku mladost sa nesmanjenim entuzijazmom više od dvije decenije, i bio je vrlo uzbuđen kada je vidio da ona, iako slamana, nije slomljena.
Nakon svega toga, premijer najbolji dio te mladosti naziva bitangama. Treba naći ime toj stilskoj figuri.
Ne duguje mladost Crne Gore ništa premijeru, već je on dužan da joj vrati perspektivu koju joj je ukrao. Tu se nema šta dalje objašnjavati.
Postavlja se samo jedno pitanje: da li možete zamisliti nešto što premijer nije spreman učiniti da bi zadržao fotelju? Nekada ni mašta ne pomaže.
Bonus video:
