Kada premijer u parlamentu, u direktnom TV prenosu, kaže poslaniku da je “bitanga”, što to znači? Koja muka ga je natjerala na ovakvu vrstu “iskliznuća”. Čovjek je u ovom poslu nekoliko stotina godina, kako to da nije osvojio neku formu samokontrole? Ili pak ima razloga za neke drugačije nervoze. Ko ga je i zašto tako naljutio?
Ono što je bjelodano: Đukanović sve više liči na Mugošu. Od vrijeđanja u parlamentu do šamara na ulici samo je jedan korak.
Očito su pitanja jednog poslanika o kreditima i srodnim finansijskim mahinacijama izazvale ovako žestok (i nepristojan, preciznije – primitivan, dripački) odgovor. Koliko shvatam, ti krediti su zanimljiva priča. Posebno je bila ubjedljiva formulacija poslanika Bojanića o tome da na isti način, loše, premijer vodi i državu.
Uzimanjem većih kredita kojima se vraćaju manji, i tako, u – nedogled. Odnosno – do propasti. To je ono kad svako malo čitate u novinama kao veliki uspjeh ove vlade da je država Crna Gora uzela povoljan kredit od sto, stopedeset miliona i slično...
Zanimljivo je da Đukanović i njegovi medijski specijalci te stvari pripisuju drugima, pa magloid problematizuje prastare i uredno vraćene kredite vlasnika Vijesti. Stvar koju smo čitali prije nekoliko godina u legendarnom feljtonu od 43 nastavka, prije neki dan se nađe na naslovnoj strani?
No, što očekivat od novinarastva koje nam, sa naslovne strane, prije par mjeseci poručuje da - “optimizam vraća dugove”. Ako bi trebalo naći formulaciju koja do srži razotkriva propagandistički manir crnogorske vlasti i njihove medijske posluge, taj iskaz bi bio idealan. Zamislite svijest koja zaista vjeruje (ili hoće da vi vjerujete?) da – optimizam vraća dugove?
Nije ni potrebno da se zarađuje, da se radi, da se nešto proizvodi, da sistem funkcioniše, ne, naravno. Jedino je važno i dovoljno biti optimistra – i sve će biti u redu. Ideal svake autoritarne vlasti – narod koji kipti od optimizma. Možda poslanik Bojanić, kao ozbiljan čovjek i vrhunski stručnjak, to nije shvatio.
Đukanović je, biće, otpimizmom vratio sve dugove... A on ga tu proziva za nekakve nelegalne kredite. Sve je to optimizam odavno pokrio. Nema tih miliona koji su vrijedni iskrenog i pravog optimizma. A onda dođu neke bitange da “djevojci sreću kvare”.
No, da vidimo što tačno znači to što je Đukanović adresirao na Dritana Abazovića.
Po rječniku autorskog tandema Klajn – Šipka, “bitanga” potiče od mađarskog “Bitang” sa značenjem - “propalica, probisvijet, varalica, ništarija”. Neki rječnici dodaju značenja “skitnica, neradnik, nevaljalac”, a odnosi se na “tipa koji svojim brljotinama drugima nanosi štetu”.
Uklapa li se poslanik Abazović u ova značenja? A neko drugi? Osvrnite se (u gnjevu, rekao bi Ozborn) i – prepoznajte sami bitangu. Siguran sam da ćete u tome biti uspješniji od premijera Đukanovića.
U ravni govora tijela Đukanovićeva tačka u parlamentu je takođe bila zanimljiv performans. Već tradicionalno dizanje obrve, mrštenje, pravljenje grimasa od kojih vjerovatno njegovi podređeni padaju u nesvijest. Sa tim gegajućim hodom pri izlasku iz skupštine, koji više dolikuje kakvom kvartaškom prvaku... Mržnja koju njegovo lice ne može sakriti kada govori o nepodobnim medijima.
Ipak, uslijedilo je ekspresno izvinjenje, ali i ono sa zanimljivim momentom: Đukanović kaže da je reagovao kako je “jedino moguće”. U suštini, jasno je - on ne vidi ništa sporno. Ali, eto izvinio se, za svaki slučaj... A zašto je ovakva reakcija “jedino moguća”? Bilo bi lijepo da je i to objasnio. Detalj da se ipak nije htio izviniti i onome koga je nazvao “bitrangom” takođe je znakovit.
Najmlađi poslanik u parlamentu, briljantan mladi intelektualac, autor ozbiljne stručne knjige, zanimljiv kolumnista. I, po Đukanoviću, ne samo da je ovakav mladi čovjek “bitanga”, već ne zaslužuje ni izvinjenje? Dakle, opet se naslućuje da Đukanović u svom postupku ne vidi ništa sporno. Što se onda izvinjavao? Forme radi? Da mu se ne sprdaju po Evropi?
Minimum građanske časti i odgovornosti podrazumijevao bi ne samo izvinjenje nego i ostavku. Ovakav ispad svjedoči da nije kvalifikovan za posao koji obavlja. Da ovakvi maniri nisu problematični, Laki Lućano bi svojevremeno bio predsjednik SAD, a ne Ruzvelt... Naravno, možete biti sigurni da se ostavka neće desiti. Naprosto, nedostaje taj “minimum”.
Na koncu, kad ode Đukanović, valja se nadati da će biti završeno vrijeme u kom su bile moguće ovakve stvari.
Biće okončano “doba bitangi”.
Bonus video:
