Nakon ''neizvjesnog'' trijumfa diktatorske elite na lokalnim izborima, u tri crnogorske palanke, uslijedile su, prožete duhom demokratsko-romantičarske sofisticiranosti, izjave aktera ovih izbora. Za sluh mi je zapao dio izjave koju je ministar pravde u partijskom stilu saopštio, a to je da su pobjeda i velika izlaznost u Mojkovcu refleksija želje da se grad mijenja na bolje.
Zaista bi bilo suvislo komentarisati Markovićevu metafizičku želju za progresom, ako u obzir uzmemo trenutno političko, socijalno, ekonomsko i etičko stanje u kojem se nalazi naša država. Po ličnom sudu, ovi su izbori, kao i svi minuli, produkt biopolitičkog inženjeringa vlastodržačkih struktura. Naime, uspjeh tog inženjeringa se ogleda u: ukidanju političkog subjekta, kao osnovnog garanta politike kao takve; zatim, ukidanju pravne i izgradnji policijske države; na kraju, u jačanju partijsko-policijskog etatizma, čija je osnovna tendencija da sve sfere društva podredi partiji, pa čak i samu državu.
Kroz ova tri biopolitička nivoa, jezikom Mišela Fukoa, vlast samu sebe izjednačava sa vlasništvom. To znači, biti na vlasti involvira pretvaranje države u lični posjed. Sa stanovišta društva, biopolitički diskurs svojim policijskim tehnikama subjekt pretvara u puko tijelo, manipulišući njime, gotovo laboratorijski. S obzirom na upoznatost rada partijske laboratorije, koja se zove GODPS-a, pomjesnog partijskog komiteta na Cetinju, kao i dresiranje partijskih ađutanata na Zlatici, jasno se da primjetiti način upravljanja tijelima i dušama napaćenog naroda. “Zaposliti jednoga, eto četiri preživjela, a ujedno i nama četiri glasa“. Takođe, “to ti je, jadna, samo za kafu“; “kad sam poplavio, dobio sam samo 120 eura – Provjerićemo to!“ Zvuči kao iz Živkovog “Čuda neviđenog“: N.N. Šta je ovo gazda Šćepane?! Gazda Šćepan: Biće bolje, biće bolje! A, gdje su crnogorsko čojstvo, junaštvo, nepokolebljivost, poštenje...? Očito s-one-strane, u transcendenciji. S-ove-strane, u imanenciji, su: špijunaža, poltronstvo, podžmirepstvo...
Sve kazano jeste potvrda da u Crnoj Gori politika ne postoji, da je šmitovski odnos prijatelj-neprijatelj jedini realni odnos, a da je biopolitika realpolitika. O tome svjedoče svaka ''dva minuta'' satanizacije političkih neistomišljenika od strane ministra simulacije stvarnosti, laži i propagande – Gebelsa Popovića. U prvom redu ovo ministarstvo satanizuje jedinu realnu opoziciju, a to su medijske kuće: Dan, Vijesti i Monitor. Naime, satanizuje se sve ono što predstavlja zdravo političko tkivo, što jeste subjekt u svom biću. Dakle, sve subjektivno mora biti uništeno, treba raditi na povećanju idiotije – to je diktatorska logika. Ovaj oblik diktatorskog mišljenja dubinska psihologija bi nazvala “infantilna regresija“. Jednostavnije kazano, riječ je o afirmaciji “psihološke bijede masa“. No, mišljenja sam da je bijeda naša esencija, da bijedno egzistiramo u svakom pogledu, ne samo psihološkom.
Čujem ostavke?!
Više nego uigran partijski establišment uslovio je veću izlaznost na ovim izborima, pa i pobjedu vladajuće klase. Međutim, u izbornoj noći smo mogli čuti i izjave opozicionih prvaka (ne mislim na one opozicione prvake koje sam okarakterisao kao autentičnu opoziciju, već učesnike u izbornom cirkusu). Pomno ih slušajući, u jednom trenutku sam se zapitao, ko je stvarno pobijedio. Svi su bili prezadovoljni. Vlast zbog činjenice da je očuvala vlast, a opozicija da su u odnosu na prošle izbore dobili mandat, a možda i mandat i po više. Običan narod bi kazao: ,,Ćetali su k'o blagovijes“. Komično, ili ne, manje je važno! Bitno je ovo drugo... A, to je očekivanje ostavki, kao rezultata odgovornosti zbog poraza. No, što bismo mi bez stoljetnih opozicionara, bez tih mučenika, žrtava paljenica za slobodu Crne Gore?
Ili, opozicija sada ima drugu strategiju? Poziv da institucije ispitaju regularnost i ovih izbora? Još prije izbora POZITIVNO je zvučalo da nadležni ispitaju slučaj “Rajka Kasom“. Formalno-logički, u Crnoj Gori, to znači da Rajka Kasom ispita Rajku Kasom. Sva ova pitanja možemo proširiti arsenalom drugih pitanja. Međutim, ključno pitanje jeste kako istinski opoziciono djelovati? Istinsko opoziciono djelovanje nije legitimisati prekrojenu izbornu volju izlaskom na nove izbore (mislim na Nikšić i slučaj Đurović), kao što i nije istinsko opoziciono djelovanje nakon pokradenih predsjedničkih izbora vraćanje u poslaničke klupe i restoran.
Sama riječ ''djelovati'', nas koji mislimo drugačije, treba da obavezuje i na radikalniji pristup vođenja politike. Njena etimologija u bukvalnom prevodu glasi ''voditi'', ''vladati''. Očito je da opozicija do sada nije djelovala. Da bi djelovala, a samim tim i vladala, red je da se dovede u pitanje smisao političkog angažmana. Treba razmišljati u pravcu bojkota, istinske političke žrtve i odricanja. Stvoriti krizu je uslov svih uslova da bi se i evropski faktor umiješao. Nama nije ni bilo potrebe da stvaramo krizu. Nju je politika vlasti stvorila svim minulim i aktuelnim aferama. Ako sve ovo što potresa naš javni prostor nije dovoljno da se opoziciona shvatanja promijene, onda opoziciji treba poželjeti “srećan ples za legitimizaciju diktatora“!
Bonus video:
