Za nekoliko dana, sav progresivni svijet će sa iskrenim pijetetom i tugom obilježiti pedesetogodišnjicu jednog svirepog zločina. Naime, 22. novembra 1963. godine u Dalasu je ubijen Džon F. Kenedi, jedan od najmiroljubivijih predsjednika u istoriji SAD. Odgovor na pitanje „ko je ubio Kenedija“ se još ni dan danas ne može dati sa naučnom preciznošću.
Jedno je, međutim, sigurno: zvanična verzija o ubistvu koju je sastavila tzv. Vorenova komisija posjeduje značajne činjenične manjkavosti koje izazivaju osnovanu sumnju da su se tom verzijom nastojali prikriti tragovi koji su vodili ka krugovima povezanim sa američkim obavještajnim establišmentom.
Da li su „prljavi“ djelovi jedne (ili više) američkih obavještajnih službi imali motiv da likvidiraju Kenedija? Kompetentni i ugledni istraživači tvrde da se Kenedi, imajući na srcu interese velike većine američkih građana, oštro suprostavio ekonomskim interesima američkog vojno-industrijsko-bankarskog kompleksa na čiju je nekontrolisanu, nedemokratsku moć upozoravao i njegov prethodnik Dvajt Ajzenhauer.
Vojno-industrijskom kompleksu je, naime, odgovaralo produbljivanje sukoba sa Sovjetskim Savezom kroz eskalaciju regionalnih ratova, na primjer rata u Vijetnamu, kao i trošenje ogromnih budžetskih sredstava za izgradnju nuklearnog i drugog oružanog arsenala. Nasuprot tome, Kenedi je želio svjetski mir, i u junu 1963. godine je predstavio plan kojim bi se „neprijateljstvo“ između dvije supersile svelo na minimum, planetarni razvojni potencijal oslobodio militarističke stege, a odluke o važnim pitanjima rata i mira donosile kroz kompromisne dogovore u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Nije tajna je da je u sedmicama pred ubistvo uputio na Kubu specijalnog izaslanika za povjerljive razgovore o "pomirenju" sa Fidelom Kastrom i uspostavljanju diplomatskih odnosa.
Epilog, nažalost, znamo. Poslije Kenedijevog ubistva, njegov nasljednik Lindon Džonson je prekratio i zaustavio sve mirotvoračke američko-ruske inicijative, agresivno eskalirao pogubni rat u Vijetnamu (više od 58.000 poginulih američkih vojnika i oko 3,8 miliona stradalih Vijetnamaca) i finansijski osnažio NATO ideologe i fašisoidne, kao i otvoreno šovinističke, anti-ruske snage u Evropi.
Za NATO komandante u Evropi u kontinuitetu su postavljani najratoborniji američki generali, kao na primjer general Liman Lemnicer, koga je Kenedi smijenio sa pozicije šefa svih oružanih snaga SAD, jer se zalagao za organizovanje terorističkih napada na Kubi, što bi, da je Lemnicerova opcija prevagnula, vrlo vjerovatno izazvalo treći svjetski rat i uništenje života na zemlji.
Izuzetno snažni i agresivni militarizam NATO-a je u posljednjih dvadeset godina dokazan i kroz razotkrivanje tajnih operacija Gladio i Gladio B kroz koje su tajne paramilitarne grupacije, uz podršku američkih i britanskih obavještajnih službi, zavodile tzv. politiku straha i tenzija, izazivajući političku i društvenu nestabilnost u zemljama Zapadne Evrope (posebno u Italiji i Belgiji), kao i u Turskoj. Sve je to rađeno sa perfidnim ciljem da se krivica prebaci na ljevičarske partije i grupe, kao i na SSSR. Slično spinovanje se može primjetiti i po pitanju uzroka raspada bivše Jugoslavije, kada na primjer određeni u Crnoj Gori uticajni kolumnisti tvrde da iza raspada stoji sovjetska obavještajna služba KGB, iako mnogo više dokaza, uključujući i izjave bivšeg CIA operativca Roberta Baera, upućuje na to da je upravo CIA bila angažovana na tom dijaboličnom i morbidnom poduhvatu.
Stoga sam uvjeren da se moraju ozbiljno sagledati svi ovi obavještajno-prljavi, agresivni i ratoborni korijeni i prakse NATO-a jer smo, eto, svjedoci da se pred kraj svake kalendarske godine (a ni ova nije izuzetak) crnogorska javnost preplavljuje još jednim talasom neistinite i neodgovorne retorike o tobožnjim prednostima ulaska u NATO. Ono što treba imati na umu, dok se slušaju nabubani propagandni govori bivših i sadašnjih „prljavih“ policajaca-kriminalaca, je da NATO nikada nije napustio logiku stvaranja neprijatelja kako ne bi izgubio opravdanje za svoje dalje postojanje. Drugim riječima, NATO provocira da bi kasnije „morao“ da se brani. Njegova defanziva je u stvari ofanziva. Braneći se, on zaposijeda teritorije i širi se. To je bizaran i ciničan, ali uvježban paradoks njegovog načina funkcionisanja.
U postojećem geopolitičkom kontekstu, insistiranjem na izgradnji raketnog štita u Evropi, kao i na proširivanju na Ukrajinu, Gruziju i Azerbejdžan, NATO predstavlja otvorenu prijetnju za mir i stabilnost u širem evropskom prostoru. Ideološki potomci one „prljave“ ekipe koja stoji iza ubistva predsjednika Kenedija (kao i njegovog brata Roberta koji je želio da realizuje bratove mirotvoračke inicijative) ovih mjeseci ne odustaju od napada na Siriju. Šokirani kompromisom koji su postigli Obama i Putin, oni sada planiraju nove zločine (uključujući i moguće napade protiv Izraela) kojima žele da iznude vojnu intervenciju. Korumpirana Đukanovićeva vlada kroz marionetska ministarstva vanjskih poslova i odbrane odavno izvršava njihova naređenja, ne uzimajući u obzir javni interes većine crnogorskih građana. Nažalost, i dio opozicije izgleda kao da bi rado prihvatio jaram geopolitičkih agresora, umjesto da podrži humanističku i miroljubivu ideju vojne neutralnosti. To nije dobro za demokratizaciju Crne Gore niti za jačanje građanske svijesti o neophodnosti mira, međunarodne saradnje i tolerancije u našem bližem i daljem okruženju.
Stav svih koji žele demokratsku i prosperitetnu državu mora biti da se "prljavim", "odnarođenim" službama, bilo da su domaće ili inostrane, mora stati na kraj, a kamoli dozvoliti da imaju odlučujući uticaj na crnogorsku spoljnu politiku i njenu geopolitičku orijentaciju, što je sada slučaj. Baš zbog toga što je u ovom trenutku uticaj "prljavih" očigledan, a raspon njihovih aktivnosti izuzetno širok, uključujući čak i organizovanje kvazi-naučnih konferencija, Crna Gora je u ozbiljnoj opasnosti da u narednom periodu postane teren namještenih incidenata i "sukobljavanja". Nemajmo iluzija o tome na što su sve spremni.
Bonus video:
