Da bi političar u nas imao uspjeha mora često da mijenja svoje mišljenje. Još ako te promjene prate aplauzi lojalnih sljedbenika, onda se i odluke donose “jednoglasno.” Dva puta se jednoglasnost postiže, prvo u osporavanju, pa u afirmisanju djela Petra II Petrovića Njegoša. Poznati američki politički komentator, Volter Lipman, pisao je o ovome fenomenu: “Kad svi jednako misle, znači da niko mnogo ne misli.”
Za obilježavanje 150. godišnjice Njegoševe smrti zvaničnici su “jednako mislili.” Naime, kada je održana svečana akademija u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, svoju rezervu prema svečanoj akademiji izrazili su visoki vladini činovnici svojim nedolaskom. Ovih dana, obilježavanje 200 godina rođena vladike Rada popraćena je bezrezervnom podrškom. Uslijedila je i odluka da se dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša proglasi nacionalnim praznikom. Predlogu se žestoko usprotivila Bošnjačka stranka. Ona ne podržava odluku da se državnim praznikom proglasi dan njegovog rođenja uz upozorenje da savremena Crna Gora u historijskoj utemeljenosti i u društvenoj realnosti počiva na lojalnosti građana islamske vjeroispovijesti, pa bi zato zvanična vlast morala imati više senzibiliteta prema toj populaciji. Taman kad smo mislili da se “bura” stišala, na jednom portalu (ne pominjem ime), čitamo: Odbor za ljudska prava napominje da je Njegoš zagovarao genocid i da su neki njegovi stihovi, navodno, fašistički. Nijedna laž, kao ni ova, nije tako i toliko drska da se neki anonimus ne bi njome mogao poslužiti na “svom” portalu. Ako su stihovi fašistički, onda je Gorski vijenac za lomače. Ništa neobično u politici kad je kod našeg susjeda nedavno spaljeno ili uništeno stotine hiljada knjiga, jer su pisane ćirilicom.
Nameće se logično pitanje: kako je moguće da je vladika Danilo mogao proganjati Bošnjake prije tri vijeka, a nacija je formirana prije deset godina i osam mjeseci, koja se danas priznaje i poštuje. Prije deset godina, nakon održanog okruglog stola islamskih intelektualaca u Plavu, (21. marta 2003), obznanjena je odluka da se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci, a ne kao Muslimani. Ipak, vezati Bošnjačku naciju za događaje preko tri stoleća unazad moglo bi se shvatiti kao bacanje sjenke na vjekovnu oslobodilačku borbu Crnogoraca, što bi moglo vrijeđati zdrav razum svih koji ga imaju. Prije više od pola vijeka jedan od najuglednijih BiH intelektualaca, univerzitetski profesor, akademik i književnik, istoričar književnosti, dr Salko Nazečić, (1904-1970), učesnik NOB-a, dobitnik 27-julske nagrade, jedan od utemeljivača Sarajevskog univerziteta (1950), dao je validno tumačenje stihova Gorskog vijenca. Ovaj priznati istoričar književnosti ukazao je na pozadine istrage poturica u Crnoj Gori. Ona se dogodila – ne zbog toga što su bili muslimani, nego zato što su crnogorske poturice služile ciljevima druge države, turskim okupatorima. Čitava akcija istrage poturica, kako je govorio studentima i pisao - dio je borbe Crnogoraca za slobodu.
Mali vremepolov: 1971. godine, na popisu stanovništva, prvi put imamo nacionalno izjašnjavanje – Musliman. Pisac ovih redaka, (tada novinar Oslobođenja) imao je prilike da čita uputstvo (dr Atifa Purivatre) – kako se izjašnjavati? Nakon nešto više od dvije decenije, imamo preimenovanje nacije u Bošnjak. Njeno utemeljenje veže se za ime uglednog intelektualca, dr Adila Zulfikarpašića, (1921-2008), koji je prethodno formirao Bošnjački institut u Cirihu. On je i suosnivač SDA sa Alijom Izetbegovićem, sa kojim se politički razišao.
Ovih dana imamo prilike da slušamo lijepe riječi o Njegošu. Posljednji put u osamostaljenoj Crnoj Gori, mogli smo ih čuti povodom 150 godina Njegoševe smrti. U organizaciji Crnogorske akademije nauka, akademik dr Novo Vuković imao je slovo o Njegošu. “Jednostavno, kada kažete Njegoš, vi mislite na sinonim za nedostižno. Nikad niko, ni prije, ni poslije njega u našem narodu nije zapjevao tako moćno. Nikad niko nije sa takvom lakoćom znao da u samo nekoliko stihova obuhvati toliko prostora, da svoje grandiozno platno raširi po prostranstvima mora i ledina, da svojom vizijom probije do kosmičkih dubina i tmina stvaranja. Niko nije tako moćno govorio jezikom velikih simbola…”
Od obilježavanja 150 godina njegove smrti neke crnogorske partijske i književne veličine, kojima je teško naći uzore od Albanije do Senegala, od Tanzanije do Tasmanije i Madagaskara, gazile su moralne vrijednosti, koje je Njegoš isticao i po kojima se jedan narod prepoznavao. Ipak, nije lako čitati Njegoša, ali je bilo daleko lakše alakati i kidisanju na Petra II Petrovića Njegoša.
Bonus video:
