U nedavnom džukelisanju reputacijom najvažnije institucije sistema, politički se pokušala sakriti maska ličnog sukoba. Članovi Savjeta CBCG su nas upoznali sa primjenom retroaktivnog “ozakonjenja” očigledne nelegalnosti. Iako sistemska ponašanja udarne institucije u Crnoj Gori nisu trebala da imaju status “zmaja od noćaja”, to se upravo dogodilo.
Javna lomača je odigrana pred kamerama, kroz ćutanje parlamentarne većine i uz interesnu podršku poslanice iz opozicije. Zakonski propisani: priznati lični ugled, znanje iz ekonomije, finansija, i pet godina iskustva na ozbiljnim poslovima (član 51 Zakona CBCG) prikazani su nam kroz šovinističku farsu.
Krv struke istekla je iz institucije. Kao zajednica smo konačno na ledini besprizornosti: živimo i radimo u zemlji gdje se bolest više ne poštuje ni ženi, ni djetetu, ni starcu; samo, moćnicima. Taj namjerni strateški propust prema vrijednostima skupo nas košta, a tek će mnogo više.
Ali, zašto ovo nije osvrt o CBCG?
Naši lokalni “šimanovci” i nepregledne balege institucionalne neprofesionalnosti postali su vidljivi svima i u još nekim drugim strukovnostima, koje nisu toliko javno probitačne.
Froncle br. 1 - “Plantaže” bi trebalo da budu oni kojima pripada privilegija i odgovornost postavljanja i jačanja standarda za računovodstvo i reviziju. To nije bilo 2016. godine, to je još manje 2017. Uz apstrahovanje činjeničnosti da godišnji revizorski izvještaj 2017. nije objavljen, nego samo sažetak od dvadesetak stranica, i taj skraćeni uradak dokazuje da su “Plantaže” nominalno profitabilna firma. Suštinski, nisu.
Svake godine, kad vide da nemaju dovoljno prihoda iz osnovne poslovne djelatnosti za pouzdan poslovni profit, pristupi se igrarijama oko uvećanja procjene zaliha. Prošle godine među prihodima se čak našlo nešto, neračunovodstvena pozicija, a što su i komunisti ukinuli - “prihodi iz prethodnog perioda”.
Zato je naredni trend posebno zabrinjavajući za kompaniju. Ako se kumulativno sagleda bilans uspjeha za period 2015-17, pozitivan rezultat trogodišja, neto dobit je na nivou od 5,9 miliona eura. To je značajno manje od 6,8 miliona eura, koliko su se ukupno, kalkulativno uvećali prihodi kompanije preko re-procjene vrijednosti zaliha.
Ovako neumoljivi podaci dokumentuju tezu da se iz kalkulativnog prihoda u cjelosti “jača” neraspoređena dobit/ukupni kapital; znači, papirološki, ne iz stvarnog poslovanja. Prevedeno: odsustvo poslovnog uspjeha u prodajnim i poslovnim aktivnostima, maskrira se kalkulativnim uvećanjem vrijednosti zaliha. Tako se čuva lažna linija “odbrane” kompanije, skoro neprimjetno uvećanih ukupnih prihoda od prodaje, uz upozoravajući fakticitet da taj blagi rast ne osigurava prodaja flaširanih proizvoda, već grožđa, ribe i voćki.
Takva neumoljiva činjeničnost u podacima ne obezbjeđuje objektivnu osnovu za isplaćivanje dividende. A, za kraj 2017. planirana je od pola miliona eura, što predstavlja ekonomsku besmislicu, onu vrstu matematičke “izvjesnosti”, koja će nastaviti da iscrpljuje likvidnost kompanije u dugom roku, što će iz pozadine ugroziti stabilnost.
Grahovčev Šipčanik ne smije biti makretinška magla. Velika kompanija koja ne zrači pouzdanost iz brojki svojih finansijskih izvještaja, i posljedično godišnjih revizorskih, slomljeno je ogledalo rugla.
Ni menadžement ni upravljači “Plantaža” ne osjećaju iskonski stid profesije. Zato, ostaje veliko javno pitanje: zašto g-đa Hajduković i legendarni g-din Rajković (članica i član Odbora direktora kompanije) obezbjeđuju legitimnost mnogima lošim iz menadžmenta i upravljača. Oni bar nemaju ni jedan razlog da svoju besprijekornu poslovnu i vinsku zaostavštinu zamagljuju lažima i parama, odnosno ne moraju da daju ime uništavanju crnogorskog bogatstva, koje su sami stvarali. Ako hoće da im se vjeruje da mogu kritikovati dobitnike Trinaestojulske nagrade (2017, prof. Savić o tome da li je naučnik ili publicista), zašto taj isti kapacitet intelektualaca crnogorske agrarne proizvodnje ne iskoriste da pomognu da finansijski izvještaji najperspektivnije kompanije zemlje budu lice profesionalizma i znanja, tj. dugoročnosti u održivom trajanju “Plantaža”.
Froncle br. 2 - “Luka Bar” je na kraju 2017. stigla do revizorskog mišljenja sa rezervom. Kad se pročita predmetni revizorski izvještaj, očigledno je da je revizor trebalo da se uzdrži od davanja mišljenja, a što je za menadžement i za upravljače mnogo slabija ocjena, čak i od negativnog revizorskog mišljenja.
Novi politički direktor i neznaveni Odbor direktora, uz loš krak sindikata uspavanog u posluživanju svakog osim zaposlenih, nisu imali poslovnu i profesionalnu snagu da podvuku crtu. Morala su se obezvrijediti potraživanja do kraja izvjesnosti eventualne naplate. Morala se uraditi detaljna valorizacija imovine, a uporedivo sa susjedom iz lučkog kruga iz prošle (2016) godine. Morala su se unijeti rezervisanja za zaposlene, u značajnijem trošku.
Ukratko, desio se logičan korak od sedam milja unazad. Za kraj 2017. domaštan je pozitivan rezultat od 0,6 miliona eura (konsolidovano). Međutim, kada se sagleda suština, re-procjena mrtvog, višegodišnje neprofitnog hotela, a profitnih privatnih kafića, uz izbjegavanje re-procjene bilo kojeg drugog segmenta imovine (što je suprotno međunarodnim standardima), obezbijedilo je nominalnost pozitivnog rezultata na kraju godine.
A, realno, ubijeni su struka i znanje. Eksterni revizor je imao sve osnove da okrene leđa menadžmentu Luke, pa sve da su i školski drugari, i da transparentno objavi da se prekršio zakon u sastavljanju finansijskih izvještaja.
Tako da poslovi računovodstva i revizije u CG nastavljaju da čame u zapećku sistema. Refromski zakoni, usvojeni u parlamentu početkom prethodne godine, kroz navedene dvije kompanije u državnom vlasništvu, mada ih ima još, prestali su da se primjenjuju, u mjeri da realno upućuju na dosjednost i cjelishodnost brojki. A kada značajne kompanije u privrednom okruženju kroz izvještaje pruže sliku fekalija svojih poslovnih vizija, tada se dobije konkretan neoboriv negativan rezultat posljednje reforme EK-ratskih pokušaja da se u finansijskom smislu opismene crnogorski privrednici.
Zašto je ovo bitno?
Život ozbiljnog malog i srednjeg biznisa u Crnoj Gori tokom ljetnje sezone se odvija kao što slijedi iz konkretnog iskustva: poreska inspektorka iz jednog primorskog mjesta stiže u drugi primorski grad. Kontroliše porodičnu firmu, gdje ukupna porodica radi i uslužuje, kvalitetno organizovanom maloprodajom, značajan broj dobrih klijenata. Oni su tu, na jednom ćošku solitera, stalno, za svakog.
Inspektorka ne gleda suštinu porodičnog poslovnog pregnuća. Ne interesuju je izvještaji, niti plaćeni redovni porezi. Sezona je, pa se kontrola sprovodi kroz bištanja pojavnosti eventualnih tržišnih nedostataka oko slaganja robe.
Inspektorka ima motiv da odalami veliku kaznu. Ta kazna u njenoj interpretaciji ide preko pet hiljada, iako nije našla nikakvu nekonzistentnost na kasi i kroz iskazani promet. To je primarni cilj svakog rada u maloprodaji: ne umanjuj promet preko fiskalne kase, i imaš poslovanje za malu porodičnu firmu, koje ima održivu poslovnu budućnost.
Ključne poslovne odrednice porodičnog biznisa poresku inspektorku ne interesuju. Ona će dobiti bonus na zaradu na formalno odalamljenu kaznu. A, kad joj rješenje bude osporeno na sudu, u upravnim postupcima protiv naših poreznika, neće biti kažnjena.
Ova svakodnevna sistemsko-rizična situacija, ima svoj burleskni nastavak: u istom gradu, inspektorka je bila i kod biznismena, kojeg štiti CG visoka politika. Dozvoljeno joj je da radi kontrolu, do momenta dok nije odredila, opet, drakonsku kaznu. Promptno joj je zaprijećeno da će “…dobiti cipelu/čizmu u zadnjicu”. Nije se našla uvrijeđenom ili diskriminisanom, niti je prijavila nasilništvo, niti predala zapisnik.
Samo je bila presrećna, kada joj je javljeno da više ne odlazi kod predmetnog biznismena.
Ovo je, mali u obimu, no značajan u simbolu, primjer rada naših poreznika, kao i ostalih inspektorskih službi. Sezona je maska da se napravi EK statistika. Tako da javna obećanja poreskog direktora, o “jednakoj šansi” za sve privrednike, nastavljaju da budu neumjesna retorika.
Ukupno prethodno uvezivanje raznih perspektiva poslovnog rada u Crnoj Gori, od nelegalnog CBCG Savjeta tokom odstrijela viceguvernerke, preko upitnih finansijskih izvještaja dva ključna preduzeća u zemlji, do potiranja malog biznisa od osione, malo-ozbiljnom-poslu-posvećene inspektorke, dokumentuje trag o tome kako smo u nizlaznom trendu, kada se mjeri održivost ekonomskog razvoja.
Vrijednosno i menadžersko poništavanje institucija i rastuće neznanje kao paradigma namicanja, vraćaju nas u pakao ekonomske nestalnosti. Da, iz GFI izvještaja (CBCG izvor), kao i BI izvještaja/ publikacija (g-din Nikolić i BI Consulting), jasno je da se ostvaruje pozitivan rezultat na nivou ukupne privrede. To je nominalnost brojki.
Strukovno ponašanje se ne mijenja, pošto udarne firme ležerno prilaze kvalitetu finansijskih izvještaja, a nema zvaničnog esnafskog strogog stava o štetnosti takve post-istine. Kad je tako, ta krajnja privredna brojka zakovano svjedoči o pozitivnosti na papiru, ne u stvarnosti poslovanja. A, kada marketinškom analizom finansijski izvještaji okončaju u formalnoj nominalnosti profita, koji obezbjeđuje ljepuškaste nagrade i ništa više, nema budućnosti privrednog poslovanja u održivom i dobrom.
Tekuća ružna golišavost struka računovodstva i revizije skamenjeno ne sakriva mnoge razloge zašto se sistemski ne želi dostići kvalitet izvještaja potreban održivom razvoju. Stoga, ostaje neodgovoreno sistemsko pitanje: kad će se otpočeti sa dosljednom, javnom, cjelovitom primjenom znanja i uvezane struke, onog strukovnog zavjeta, koji svi dugujemo crnogorskom razvoju mladih? Ili malo drugačije - kako froncle neprofesije ne mogu satkati čisto ruho ekonomiji, kad će se reći “dosta je bilo” i krenuti naprijed, prema realnom, održivom, prema strukovno-uporedivom?
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
