Ko zna koliko smo puta (u posljednjih sedam godina) čuli tezu da Crna Gora ne bi obnovila svoju samostalnost da nije bilo Mila Đukanovića. Meni je inspirativnije analizirati nosioce takvog mišljenja od same njihove teze. Zaključak je vrlo jednostavan. Takva teza je čista podvala i istu propagiraju dvorjanski telali. Zašto oni to rade? Jednostavno, bez obzira koliko su beskrupulozni u odbrani „Dvora“, ponestali su im „njihovi“ argumenti za bilo kakvu odbranu istog. Što god, u vezi sa tim, progovore, sebi daju autogol. Sve brojniji argumenti su za to.
Vrlo lako bi se mogla braniti teza, koja glasi: „DPS i njeno rukovodstvo su urušili i državnost i samostalnost Crne Gore.“ Brojni su dokazi za takvu tezu. Ustav SFRJ iz 1974. godine je svakoj republici-članici podjednako davao i državnost i samostalnost. Državno-politička rukovodstva republika i njihovi građani su odlučivali o samostalnosti svojih republika. A one su ustavno bile definisane kao države. Makedonija je sve to uradila na miran način.
Srbija i Crna Gora su imale hendikep. Umjesto etničkih Srba ili Crnogoraca, na čelu obje ove republike nalazile su se političke srbende. Ta rukovodstva su bila tipična politička mafija, koja se vrlo brzo svezala sa mafijama svih drugih vrsta. Uz pomoć SPC raspirivali su populistički nacionalizam do stepena krvožednosti. Sličnog partnera su pronašli u HDZ i u tadašnjem rukovodstvu Hrvatske, pa je krvavi pir mogao da počne. Sve ostalo, što je uslijedilo, dobro je poznato. „Odbrana dva oka u glavi“ (kako su njihova rukovodstva nazivali Srbiju i Crnu Goru) bila je „patriotska“ parola SPS, DPS Crne Gore i SPC.
Umjesto njihove „patriotske“ parole, u javnim istupima sam uvijek koristio sintagmu „dva đavola“. Zašto? Zato što me istorija uči da, izmiksovana državno-politička rukovodstva Srbije i Crne Gore, nijesu ništa drugo, nego politička mafija, spregnuta sa svakojakim drugim društvenim talogom. Od kojih redovno strada ili neki drugi narod i država ili sopstveni narod.
Jedan sam od učesnika i aktivista Pokreta za samostalnu i međunarodno priznatu Crnu Goru od samog početka. Svoje stavove i opredjeljenja javno smo iznosili i u vrijeme dok se DPS i programski i akciono zalagao za zajedničku državu sa Srbijom uz redefinisanje njihovih međusobnih odnosa. Kada je politički vrh DPS (ne iz ubjeđenja, nego zbog političkog profita) zaključio da je proces osamostaljenja nezaustavljiv, oni su se (najprije stidljivo) pridružili, a nakon toga se na bestidan način busaju vlasništvom nad tim procesom. Kao da su ga oni stvorili. To je primjer političkog (i ne samo političkog) lopovluka.
Ovih dana je sve postalo vidljivo. Kako su ideju, o samostalnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori, lako ukrali, još lakše će je i prodati. Kupca imaju. Kupac i prodavac se međusobno jedan drugom umiljavaju i ulaguju do stepena neukusa. Vidljivo je da je DPS i njeno rukovodstvo najveća opasnost po Crnu Goru od početka AB revolucije do danas. Da nije bilo njih, samostalnost države Crne Gore nikada i ni od koga ne bi bila upitna. Zato je njihova teza o sudbinskoj ulozi Đukanovića za crnogorsku samostalnost neodrživa i vulgarna. Jer su tu istu samostalnost ugrožavali, i još uvijek je ugrožavaju, upravo, raznorazni DPS đukanovići.
Ponosan sam na svakog etničkog Srbina koji, na stvarnim evropskim vrijednostima, ima moralni, demokratski i kulturni dignitet. Prezirem sve srbende, ma u kojoj partiji da su, posebno one podmukle i pritajene. Očigledno, najviše ih je u Demokratskoj partiji socijalista Crne Gore. I među njihovim dvorjanima. Svi zajedno djeluju degutantno.
Malo ko se danas usuđuje da svestrano, ozbiljno, javno i dobronamjerno analizira državno-politički položaj Mila Đukanovića. Posebno da ga posavjetuje šta mu valja činiti. U proteklih 25 burnih godina, Đukanović je (siguran sam) bio učesnik ili svjedok mnogih događaja o kojima javnost ili malo zna ili samo nagađa. Zbog toga, mnogi formalni i neformalni centri moći na Zapadu, imaju strah, kako od odlaska, tako i od ostanka Đukanovića na vlasti. Isti slučaj je i sa Istokom. Isti slučaj je i sa okruženjem Crne Gore. Isti slučaj je i sa najbližim Đukanovićevim okruženjem. Isti slučaj je i sa njegovim koalicionim partnerima.
Ako je to tako (a siguran sam da jeste), nagomilalo se puno raznih strahova, a koji su u vezi sa Đukanovićem. A, nervozni i ishitreni postupci su redovan pratilac velikih strahova. Zbog toga, nekome može biti ugrožen i život. Očigledno je da (opet iz straha ili zbog ličnog interesa) nema ko ovo da mu kaže, da ga posavjetuje, da ga upozori. Dobra namjera i pilotska utreniranost u ovladavanju strahovima me upućuju da Đukanovića javno posavjetujem da podnese ostavku na sve državne i političko-partijske dužnosti. U protivnom, ostaće mu velika briga, rizik i kajanje.
Bonus video:
