Podgorica, 20. oktobra 2013, na marginama događaja nazvanog „Parada ponosa“
Sredovječna domaćica, rame uz rame sa mladim navijačima i ponekim pripadnikom klero-desničarskih kružoka, izbezumljenog izraza i nabreklih žila na vratu brani budućnost sopstvene djece. Na njenim plećima je odgovornost da udalji bolest i neprirodnost od zdravog tkiva društva, na njoj je spas nacije (koje god, nije bitno!), vjere (koje god, nije bitno!), kulture (kakve god, bolje nemamo!) i tradicije. Ona je spremna da život pokloni odbrani kulta muškarca - ratnika koji brani porodicu od nevjernika, drugovjernika i ostalih bolesnih i nastranih zabluda, nacija i ideja… Ona urla na policajca i psuje mu majku pedersku (interesantan koncept?)
Salem, kolonijalni Massachusetts, Nova Engleska, današnje SAD, 22. septembar 1692.
Gomila urla u nadi da će glasom i uvredama upućenim Marthi Corey, ženi s omčom na vratu, učestvovati u njenom žrtvovanju puritanskoj tradiciji i tako zaslužiti oprost sopstvenih grjehova. Mržnja i bijes su im ulaznica za Raj, pa zato ne štede psovke i kamenice. Martha je posebno omražena, jer za razliku od mnogih drugih žena s omčom na vratu ona nije crna, nije druge vjere, nije siromašna ili psihički oboljela. Ona je bila revnosna i redovna na crkvenim okupljanjima u Salemu, a njen muž ugledan zemljosposjednik. Problem je bio samo u tome što ona nije vjerovala u vještice, što se protivila ubijanju djevojčica i žena kojima su sudovi u Salemu, Ipswichu i Andoveru stavljali omče na vrat, na osnovu svjedočenja „nevine“ i histerične djece. Pred smrt ona priziva muža, Gilesa koji je zbog podrške Marthi i odbijanja da prihvati suđenje umro „pritisnut do smrti“, pod gomilom kamenja, kao jedini muškarac koji je osuđen na smrt u salemskoj hajki na vještice.
Titograd, 9. maja 1990, u toku „događanja naroda“
Hrabar i snažan muškarac, vjerovatno bokser, strpljivo u mraku mog ulaza čeka na starijeg čovjeka, mog oca… On je samo izvršilac niza prijetnji i uvreda kroz koje već dugo prolazi moja porodica. Kao neprijatelji narodne volje, koji su se još i javno deklarisali protiv narodnog proroka Slobodana Miloševića, pljuvanje i psovke, prijeteći pozivi, blamantni medijski navodi i sarkastična dobacivanja, postala su dio naše svakodnevice. Obliven krvlju, otac pada na mene, spotičući se o prag na ulaznim vratima stana.
U redu, u samoposluzi „Agrokombinata 13. jul“, muškarac i žena prepričavaju taj događaj. „E ruke mu se zlatile, ko je da je…“, kaže ona. „Govedo ustaško, reći će im svima Slobo posa'“, slaže se on.
Epsom, Surrey, Engleska, 4. jun 1913, konjička staza, u toku trke Epsom derby
Lobanja Emily Davison je polomljena u naletu Anmera, trkačkog konja u posjedu njegovog veličanstva Džordža V, kralja Ujedinjenog Kraljevstva. Pokušala je da baci zastavu „Pravo glasa ženama“ na konja i time privuče pažnju na sufražetkinje i njihovu borbu. Umire četiri dana kasnije. A preživjela je višestruka maltretiranja i nasilna hranjenja u zatvoru, kao i pad niza stepenice zatvora Holloway. Mnoge njene koleginice iz Women's Social and Political Union (WSPU) umrle su od upale pluća kao posljedica loše postavljenih cijevi za nasilno hranjenje u zatvorima. Mediji su se naravno slagali da žene nemaju moć logičnog razmišljanja i da su previše emotivne da bi im se dalo pravo glasa. Mnogima je bilo žao konja, s obzirom na ugled koji je uživala monarhija u Engleskoj. Novinar Charles Hands u londonskom Daily Mailu, izvrgava ruglu naziv „sufragettes“ tako što ga pretvara u „suffragets“ interpretirajući većinsko mišljenje tog doba, da se radi o „seksualno frustriranim“ ženama koje ne traže „prava žena“ nego seks.
Većina je smatrala da ženama niko ništa ne brani i da nema potrebe da izlaze na ulice, nego da ostanu u kuhinjama. Izlazak na ulice i demonstracije bile su atak na moral i tradiciju i dokaz da su one u stvari „željele nešto drugo…“. Pravo glasa žene dobijaju u Britaniji 1928. (koju godinu ranije je to pravo važilo samo za udate žene i preko 31 godinu), u Španiji 1931, u Francuskoj i Jugoslaviji tek 1945, kao i u Italiji.
Podgorica, 19. oktobra 2013, red na kasi supermarketa „Voli“ na Starom aerodromu
Sredovječna žena se žali na „pedere od kojih se živjet' ne može“. Njen sagovornik se slaže i pita se „ko njima brani da budu šta god hoće, samo neka sjede kući“ i dodaje „kako ćemo djeci objasnit', šta će ovi što defiluju?“. Gospođa se slaže da bi ovi iz Evrope najradije da se „istražimo“ i da nas ne bude (pretpostavljam putem širenja virusa homoseksualnosti, prim. Autora).
Bonus video:
