Amerikanci vole da govore sa pijetetom o „mudrosti očeva osnivača“ - to jest ljudi koji su pisali Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, način na koji je Predstavnički dom blokirao vladu - ili bar njene službe koje nisu neophodne - čini da očevi osnivači djeluju prilično neozbiljno.
Osnovni uzrok fiskalne krize leži u vjerovanju osnivača u doktrinu o podjeli vlasti. Ta doktrina je uvijek bila filozofski kontroverzna. Tomas Hobs se, pišući tokom engleskog građanskog rata, protivio podjeli vlasti, vjerujući da samo jaka i jedinstvena centralna vlada može obezbijediti mir. Džona Loka je, pak, više interesovalo suzbijanje monarhističke moći i smatrao je da je razdvajanje zakonodavne i izvršne vlasti jedan od načina da se to postigne.
Kako su se borili protiv onoga što su smatrali tiranijom Džordža III, američki revolucionari su željeli da osiguraju da se takva tiranija ne ponovi u novoj naciji koju su uspostavljali. Zato su u njen ustav uvrstili doktrinu o podjeli vlasti. Kao rezultat toga, ni predsjednik SAD ni vladini zvaničnici nisu članovi parlamenta, a zakonodavna većina ih ne može razriješiti dužnosti. Isto tako, parlament kontroliše budžet i sposobnost vlade da se zadužuje. Mogućnost da dođe do zastoja je očigledna.
Možemo misliti da očevima osnivačima pripada zasluga za to što američka vlada nikada nije prerasla u tiraniju. Ali isto se može reći i za britansku vladu, uprkos tome što nema ustavnu podjelu vlasti na zakonodavnu i izvršnu – uprkos tome što ona, zapravo, uopšte nema pisani ustav.
Nisu ni bivše britanske kolonije poput Australije, Novog Zelanda i Kanade, postale tiranije. Za razliku od SAD, međutim, premijer i zvaničnici kabineta u svim ovim zemljama su članovi skupštine a vlade su na dužnosti samo dok uživaju povjerenje većine donjeg doma parlamenta (ili, na Novom Zelandu, jedinog doma).
Ako parlament izvršnom tijelu uskrati novac koji mu je potreban da vodi vladu, ona u tom slučaju pada i zamjenjuje je nova, možda prelazna do održavanja vanrednih izbora. S obzirom na fundamentalni nedostatak Ustava SAD -a, ono što se čini nevjerovatnim nije trenutna kriza već činjenica da takvi zastoji između zakonodavne i izvršne vlasti nisu češće izazivali haos. To govori o zdravom razumu većine američkih zakonodavaca i njihovoj spremnosti na kompromis kako bi se izbjeglo nanošenje ozbiljne štete zemlji kojoj služe - do sada, to jest.
Ustavne amandmane u SAD moraju ratifikovati tri četvrtine država, što znači da trenutno ne postoje realni izgledi da se ustav izmijeni tako da se prevaziđe nedostatak koji je omogućio aktuelnu krizu. Međutim, jedan drugačiji faktor koji doprinosi hiper - stranačkoj prirodi američke politike mogao bi biti promijenjen bez izmjene ustava. Taj problem možemo najbolje shvatiti ako se zapitamo zašto mnogi članovi Republikanske stranke koji su glasanjem u Predstavničkom domu natjerali vladu na zatvaranje službi nisu zabrinuti da će se ovakva taktika - koja će bez sumnje naškoditi mnogim njihovim biračima – negativno odraziti na izborni rezultat.
Odgovor je da su okruzi iz kojih se biraju članovi Predstavničkog doma pristrasno podijeljeni do mjere koju bi građani većine drugih demokratija smatrali apsurdnom. To se dešava zato što odgovornost za povlačenje granica okruga obično pripada državnim zakonodavstvima, gdje stranka koja ima većinu može nesmetano da ih nacrta u svoju korist. Danas republikanci kontrolišu većinu državnih zakonodavnih tijela, što im omogućava da osvoje većinu mjesta u Predstavničkom domu iako nemaju podršku većine u američkoj javnosti; na izborima za Kongres 2012, kandidati Demokratske stranke su širom zemlje dobili 1,4 odsto više glasova od republikanaca.
Takozvani džerimandering (gerrymandering) - politički pristrasna podjela američkih izbornih okruga znači više od toga da Predstavnički dom ne predstavlja stanovništvo kao cjelinu; to takođe znači da mnogima koji su dobili mandat ne prijeti opasnost da će izgubiti mjesto na izborima. Realna opasnost - posebno u Republikanskoj stranci - dolazi uglavnom od članova koji su veći desničari od onih na funkciji. Oni koji se doživaljavaju kao umjereni rizikuju poraz – ne od birača kao cjeline nego na trkama za nominaciju u Republikanskoj stranci, na kojima im visok odziv među najvatrenijim članovima daje nesrazmjeran uticaj na ishod.
Moglo bi se zamisliti da hladne glave na obje strane utanače dogovor zasnovan na razumijevanju da je u interesu Amerike da uspostavi nepristrasnu komisiju koja će povući fer granice svih izbornih jedinica za Predstavnički dom. Ne postoje ustavne prepreke za takav sporazum. U trenutnom američkom ambijentu ekstremne političke podijeljenosti, međutim, takav ishod je neizgledan koliko i ustavni amandman koji bi spriječio Predstavnički dom da vladi uskrati sredstva koja su joj potrebna da upravlja.
Bonus video:
