Ko kaže da se od pisanja kolumni ne može imati makar neke koristi? Evo, na primjer, ja, već godinu i po, pišem u prosjeku jednom mjesečno o crnogorskoj zbilji, prvenstveno ekonomskoj. I? Uglavnom mrki pogledi i kiseli osmijesi onih kojima moji članci pokvare nirvanu u koju su zapali radeći neke posliće na samoj periferiji vlasti. Da im makar malo olakšam, nijesam plaćen(ik). Doduše, ponekome se i dopadne pa mi se javi telefonom, ili na ulici, mada se ranije nijesmo “zdravili”.
Trud i upornost se, ipak, isplati. Poslije kolumne “Crna Gora, tudja nafaka”, istoga dana, ama tek se razdanilo, zovu mene iz AZMONTA. Znate već o kome se radi. Kažu da su pročitali tekst, preveli ga rukovodiocu projekta izgradnje budućeg impresivnog turističkog naselja u Kumboru, gospodinu Vilsonu, pa je ovaj izrazio želju da se upoznamo i predlažu susret u Herceg Novom. Sa zadovoljstvom prihvatim i zamolim samo da se tom prilikom detaljnije upoznam sa urbanističkim planom i projektima budućih objekata.
Da ih ne reklamiram, ali vidio sam da će Azerbejdžan u Crnoj Gori izgraditi velelepno turističko naselje, urbanistički uklopljeno u neponovljivi ambijent Boke, sa arhitekturom koja izvire iz stila višemilenijumske gradnje na tom prostoru. Sadržajno, nema šta nema. Koncepcija? Izgradiće se istovremeno cijelo naselje i istovremeno staviti u funkciju. Rok, polovina 2016. godine, što zahtijeva besprijekornu organizaciju. Ja im vjerujem, i želim im uspjeh.
Drugo je pitanje koliko je Crna Gora spremno dočekala početak realizacije tako ogromne investicije, vrijedne, u izgradnji, oko 600 miliona eura. Vrlo malo će od tih “silnih” miliona ostati u Crnoj Gori i pored činjenice što je politika investitora da se, pod jednakim uslovima prednost da domaćim firmama. Neće se Crnogorci naraditi na ovim objektima.
Ako nijesmo spremni dočekali početak gradnje (sve se, ipak, desilo neuobičajeno brzo za naše prilike), da li činimo dovoljno da obezbijedimo domaću radnu snagu, robe i usluge kada naselje bude završeno i u punoj funkciji.
Ipak, ja bih više volio da to turističko naselje gradi Crna Gora, da ga je osmislila, finansirala i sagradila. Jer, tri takva naselja smo “potrošili” u posljednjih 5-6 godina, a niko ne zna gdje odoše pare.
Azerbejdžan je bogat jer ima naftu, ali ima i pameti, pa smo mu mi (pro)dali prostor. Naša nafta je prostor, ali nijesmo bogati. Znači, nešto fali.
Vlada, po onoj ljetnjoj žegi “izgura” nekako da Skupština donese Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata – Izmjene i dopune. U Zakonu piše, ko ima daj mu više. Naime, tim zakonom proglašeni su objektima od javnog interesa i veliki i mali hoteli, kao i drugi turistički kapaciteti, narečeni na engleskom (bez prevoda) i četvoroimenom jeziku, sa “četiri i pet zvjezdica”. Zvjezdaši!
Da bi neko pravio hotele sa toliko zvjezdica, pa i one male, mora, bar za naše prilike biti bogat, jer cijena koštanja izgradnje takvih turističkih kapaciteta je 50 i više hiljada eura po krevetu. Takav “siromašak” ne mora da plati naknadu za komunalno opremanje. Država (opština) časti. Tako će onaj koji gradi hotel do tri zvjezdice morati da plati komunalno opremanje i za sebe, i za svoga komšiju “zvjezdaša”. Pri tome nije bitno ko će “zvjezdašu” da gradi i oprema hotel, ko će u njemu da radi, Indusi, Arapi ili Kinezi, da li će “zvjezdaš” poslovati sa gubitkom, profit iznositi van zemlje preko povezanih firmi, “prati” novac i mnoge druge stvari koje nisu baš od javnog interesa. Može li se “javni interes” potrošiti ili izgubiti? A onaj sa tri zvjezdice, koji je za gradnju angažovao domaću građevinsku operativu (ako toga uopšte ima u Crnoj Gori), školovao i obučio domaću radnu snagu, koju je potom zaposlio, redovno ih i dobro plaća, kao i obaveze prema državi, pride sagradio farmu i staklenike gdje će proizvoditi hranu za potrebe svoga hotela, popunjen je 300 dana u godini i uspješno (finansijski) posluje, nije “na liniji” javnog interesa. Reći da je to apsurd je blaga ocjena.
Važno je da “zvjezdaš” ima pare, nezavisno od porijekla i “čistoće”, a mi ćemo mu još dodati kroz besplatne “komunalije”.
Prije nepunih osam godina KAP smo prodali čovjeku koji je kada je napunio 30 imao manje godina nego milijardi dolara. Znači, mlad, lijep i pametan, pa je ovdje našao iste ka’ on. Šta smo sve činjeli da ga ne osiromašimo našom krivicom, nikad nećemo saznati. Ipak, zna se da smo KAP prodali za 40 miliona eura, da smo ga svih ovih godina nečim darivali: strujom, porezima i doprinosima, socijalnim zbrinjavanjem hiljada radnika, otplaćenim kreditima utrošenim ko zna zašto, i da ne nabrajam. Zato sada imamo situaciju da je KAP u stečaju (a prijeti mu i likvidacija), da nema novca ni gotovih proizvoda, a povjerioci su prijavili potraživanje od 470 miliona eura. To, koliko KAP sada vrijedi je mnogo manji od troškova njegovog uklanjanja i sanacije zemljišta. Očerupana fabrika i dalje radi, množeći gubitke, dugove i otrove. A kupac? On ovdje nije mogao izgubiti, a koliko je dobio neće da kaže ni on ni DRI.
Nevelika Crna Gora ima “nebrojeno” naftaških kompanija. Ubjedljivo “najjači” je LUKOIL koji posluje na svim kontinentima i u preko 60 država, a njegov godišnji profit je na desetine milijardi dolara. E, takav LUKOIL hoće da napravi malenu benzinsku pumpu u Baru, na malenoj lokaciji koja je kupljena prije 6 godina, i prije ikakvog detaljnog urbanizma, ali je neko već tada tu “ucrtao” pumpu. Opština Bar, država, sva javna preduzeća, sve projektne organizacije, državne direkcije i indirekcije, sve komisije i “ljudi dobre volje”, složno su zapeli da se ta pumpa i sagradi, pritom objašnjavajući da “7 u 13 može dva puta, ali tijesno”. Koliko će tu, već izgrađene infrastrukure biti izremećeno i izmješteno (što mnogo košta) i što će biti obezvrijeđena imanja i kuće desetak porodica od kojih neke tu žive i više od 100 godina, pritom (neki organi) čineći grubo kršenje zakonskih propisa, što će se dodatno ugroziti ionako ugrožen saobraćaj - to nije važno.
Prebogatom LUKOIL-u treba, na teret svih drugih, ili makar nekoliko porodica, omogućiti da zaradi koju hiljadu eura više.
Mnogo je primjera u Crnoj Gori da se najveća briga vodi o najbogatijima. Otuda i one takse “euro po euro”, na sve i svašta, pa i brojila za struju, koja, na početku trećeg milenijuma ima svaka sirotinja na svijetu.
Kad je stiglo neko žito iz Rusije u Crnu Goru, kralj Nikola je zadužio plemenske kapetane da ga podijele narodu. Stigla je primjedba da Sula Radov, poznati crnogorski pametar, nije pravilno podijelio žito i bi pozvan kod gospodara. Sula se kleo da je žito podijelio pravično, ka’ Bog. Kome je Bog dao, dao je i Sula.
Da li u Crnoj Gori danas “žito” dijeli Sula ili Sila, ne znam. Ali, rezultat je isti.
Bonus video:
