Da li smo danas u situaciji da su parlamenti bez stvarnog duha parlamentarizma? Pitanje ključno za političku filozofiju ali još više realne odnose politike u praksi. Sama riječ parlament upućuje na francuski glagol govoriti (parler) - dok duma - ruska riječ za parlament dolazi od glagola misliti. U svakom slučaju, parlament, duma, kongres, konvent, sabor predstavljaju najreprezentativniji izraz političke volje građana, temelj suvereniteta svake države. Osim toga danas možemo govoriti o dva glavna koncepta - takozvanim dirigovanim „demokratijama“, ili demokratijama koja sve političke vrijednosti izvode iz interesa odnosno tržišta. U prvom slučaju ne postoje izbori, u drugom slučaju izborna volja se testira na izborima ali je podređena logici tržišta, tako da u oba slučaja parlamentarizam može biti doveden u pitanje.
Parlamentarna demokratija je u biti tradicije liberalno-demokratskih država i građanskih sloboda, tako da u razvijenim oblicima parlamentarizma imamo vladavinu prava, podjelu vlasti, autonomiju parlamenta u kome djeluju odgovorni i moralno i politički nezavisni poslanici, Parlament u razvijenim demokratskim državama su mnogo više od postojanja institucije, a parlamentarizam glavni pokazatelj demokratske kulture.
No, da li danas u većini evropskih država imamo zaista parlamentarizam kao realnost političkog života i da li u tom kontekstu evropski parlament treba osnažiti u njegovoj misiji stvaranja evropske političke kulture? Šta bi u svjetlu novih transnacionalnih povezivanja predstavljali nacionalni parlamenti i kako osnažiti njihovu vladu? Jednostavna formula demokratije: jači parlament - jaka demokratija, u konkretnim društvenim promjenama pred brojnim je izazovima.
Parlamentarizam doprinosi evropskoj demokratiji i demokratskom obliku vladavine. Možemo najopštije reći da u kvalitativnom smislu ne postoji forma demokratije koja se ne bi temeljila na principu parlamentarizma utoliko što bi to protivrječilo samom pojmu demokratije i slobode. Duh parlamentarizma predstavlja načelo po kome se političke različitosti stavljaju u funkciju preispitavanja, argumentiovane debate kroz susret različitih mišljenja i ideja. A bez toga ne može biti govora o postojanju demokratije. Konsesualna demokratija utemeljena je na vladavini prava na različito mišljenje, što je još obilježio duh francuskog prosvetiteljstva i Voltera koji je svom protivniku u parlamentu priznao pravo na slobodu govora riječima: „Ne slažem se sa vama ali ću se založiti da ono što govorite uvijek možete slobodno da kažete“.
Politička moć i mehanizmi odlučivanja i donošenja odluka su naravno ključni u stvaranju političkog ponašanja. Po definiciji u demokratskim društvima moć je distributivno raspoređena na različite aktere političke scene i nije koncentrisana na jedno mjesto. Autoritarnost se mjeri stepenom preuzimanja političke moći od strane neke posebne grupacije ili harizmatičnih lidera kako smo to često imali priliku da vidimo tokom burne istorije XX vijeka. Ta, u biti monološka društva, kakva su bila ideološki koncipirana i balkanska društva, u neposrednoj prošlosti, bilo da je klasa ili nacija dominantna, oblikovana su bilo kao društva bez dijaloga. A to znači bez stvarnog političkog uticaja parlamenta. U nekoj vrsti iluzije parlamenta koji je stvarno postojao samo kao mjesto - zgrada u kojoj se kobajagi vodi debata, dok su odluke donošene iza scene. Poslanici su trebali samo da ih ideološki zaslijepljeno slave kao najbolja rešenja ili da navodnim većinskim pristankom, to formalno potvrde, pa je smisao parlamentarizma u potpunosti bio doveden u pitanje.
Nesumnjivo je da je istorija parlamenta - istorija demokratije. Sama konstatacija bez obzira na realno stanje i nastojanje da se unekoliko marginalizuje uloga parlamenta u modernim političkim zajendicama, i dalje je tačna. Utoliko što je parlament, institucija koja onemogućava da politička volja nadraste pravni ili politički sistem. U biti parlamenta nalazi se suština demokratije koja predstavlja društveni poredak u kome se institucionalno kontroliše i nadzire izvršna vlast i centri moći, da bi se objektivnom voljom suspendovala subjektivna volja pojedinca ili neke interesne grupe.
Drugim riječima, parlament je najpouzdaniji način da se politika ograniči demokratskim načinom, kako bi i sama politika postala demokratska. U višepartijskim sistemima i zrelim demokratijama dinamika političkog života doseže vrhunac u parlamentarnim debatama - javnim izražavanjima partijskih programa koji na ovaj način dobijaju svoj legitimitet. Naravno da pored partijskog oblika organizovanja političkih stavova građani u modernim političkim zajednicama imaju i građanske - civilne načine djelovanja kroz brojna civilna udruženja sve do osnivanja samoregulatornih agencija koje transparentnije oživljavaju političku scenu, pa ipak parlament time ne gubi svoj značaj centra demokratije. Tabu ostaje i dalje ključno mjesto provjeravanja političkih stavova.
Parlament, kao institucija repreztentativne demokratije ima svoju dugu istoriju kojom se potvrđivao njegov veliki značaj. Danas se ističe da pored reprezentativnog oblika postoji konsocijalni model ili participativna forma demokratije kao model koji snažnije učvršćuje direktnije političko učešće građana u javnom životu. Međutim, i reprezentativna forma demokratije, oličena u parlamentu, ima važno mjesto, utoliko što prenošenje političke volje građana, na ovlašćene predstavnike - poslanike, uz sve moguće slabosti takve reprezentacije, i dalje pruža veliku šansu promovisanja i zastupanja njihovih političkih opredjeljenja.
Nastavak u sjutrašnjem broju
Bonus video:
