Odjeci polemike Milačić-Perović
Prethodnih dana u nezavisnim novinama „Vijesti“ imali smo priliku da pratimo žustru i u nekim momentima intrigantnu prepisku između angažovanog novinara Marka Milačića i profesora Miodraga Perovića, na temu američkog militarnog intervencionizma, a sve kroz prizmu unutar-crnogorskih suprostavljenih pogleda na taj geopolitički fenomen koji je s pravom zaokupio i zabrinuo gotovo čitavu planetu.
Dok u modernom svijetu ovakve i slične rasprave služe ugledu medija u kojima se vode, jer mnoge novine i televizije pamte se isključivo po „žestokim“ diskusijama, reakcije na pomenutu polemiku govore nam da crnogorsko društvo, po inerciji, baštini restriktivni i cenzorski duh politbirovskih i naslijeđenih konvencija mišljenja. „Nejasno je“ zašto se profesor Perović upušta u oponiranje Milačićevim percepcijama i s druge strane, kako se Marko usuđuje kritikovati nepogrešivu i neprikosnovenu imperiju u zenitu njenog „globalnog altruizma“?!
Da apsurd bude veći, ovakav pogubni, ali i legitimni, diskurs preovladava u navodnom antirežimskom prostoru gdje ćete biti popljuvani i protjerani ako drugačije mislite. To vas može navesti na suludu ideju - kako ovaj režim i nije toliko loš u poređenju sa alternativom. No, ne treba nasjesti. Možda je nekim „opozicionim entitetima“ sijanje rezignacije i defetizma - domaći (čitaj strani) zadatak? Ali, to je već neka druga priča. Iako sa Milačićem dijelim gotovo identičan stav kada je u pitanju neokolonijalna politika SAD, odnosno NATO-a, Perovićevu intervenciju smatram vrlo korisnom, čak i poželjnom, ako izuzmemo neke nedopustive kvalifikacije. Jer, polemika jeste po svojoj prirodi derivat slobodnog i zdravog društva. Šta je parlamentarizam, koga smatramo zavičajnim mjestom demokratije, nego jedna duga i permanentna polemika različitih političkih i koncepcijskih promišljanja. Pandan polemici je politička apologetika i dogmatika. Hans-Georg Gadamer u svojoj „filozofskoj hermeneutici“ tvrdiće da se isključivo dijaloškim principom može doći do istine, jer polemika je „fuzija horizonata“, različitih dakako!
Ono što je posebno signifikantno i što umnogome nadilazi ovaj spor, jeste činjenica da su Perović i Milačić, iz drugog plana, nesvjesno, pokrenuli temu koja je ključna za razumijevanje čitave kompleksnosti crnogorskog demokratskog pitanja i neuspjeha istorijske transformacije društva.
Upravo ova rasprava proniče u samu suštinu naše najbolnije traume, koja se očituje u upitanosti - zašto Zapad uporno, sve ove godine, podržava problematičnog Đukanovića, a ne opozicione i antirežimske strukture?
Možda nam „tajnu“ otkriva bezlični ministar Lukšić, koji u svojoj brzopletosti, „autonomno“, koordinisano i horski sa kolegom Tačijem, osudi Asada i zvaničnu Siriju zbog upotrebe hemijskog oružja.
Čini mi se da je jednom Stenli Kjubrik cinično primjetio da se veliki narodi najčešće ponašaju kao gangsteri, a mali kao prostitutke.
Sasvim je razumljivo da Milačić, kao i svaki drugi principijelni intelektualac koji traga za istinom, ne pravi razliku između lokalnog i globalnog hegemona, manjeg i većeg zločina.
Još bi razumljivije bilo da i Perović, neko koga šira javnost prepoznaje kao crnogorsku „ikonu“ pacifizma iz ranih 90-ih, u najmanju ruku bude blizak onom antiratnom aktivizmu koji se nalazi, i unutar same Amerike, na njenom univerzitetu, među najuglednijim naučnicima, publicistima... pa čak i u Holivudu.
Međutim, još nas stari Heleni, svojom mitologijom, pripremaju na spoznaju da su zakoniti poredak i pravednost često dvije različite stvari. Sljedstveno tome, da li je donkihotovska borba smislena (ili možda poželjna), kada za borbu nisu spremni ni oni kojima je to dato snagom i sudbinom?
Iako nam se čini da bijemo armagedonsku bitku za spas svijeta od ontološkog zla, logika i kretanje velikih sila, u „vremenu dugog trajanja“, je determinanta i antropološka datost, kojoj je nemoguće nauditi dok vrijeme ili neka imperijalna sudbina ne učini svoje.
Negdje je Berđajev lijepo rekao da: "svijetom, čovjekom, čovječanstvom vlada božija promisao, nužnost i slučaj". Dakle, trebamo li mi sa pozicije kulturne i civilizacijske periferije, zarobljeni u svakovrsnom getu, da ispravljamo, tačnije popravljamo, metafizičku pravdu, kao što nam to po malo fatalistički sugeriše Milačić, ili da se kroz pragmatičnu i matematičku računicu iskusnog profesora priklonimo moćnom atlantskom „Levijatanu“? Zar nije ovo, u suštini, ona ista dilema pred kojom se našao Gospod naš Isus Hristos kada ga je đavo kušao u pustinji. Dilema, koja nas kroz nevidljivu borbu prati kao sjenka. Prikloniti se dobru ili zlu. Trećeg puta nema.
Bonus video:
