„Put je tamnovit i bezimen, ipak, ko za njim uporno traga postaće gospodar uspjeha“ (Lao ce )
Vladavina prava tj. 23 i 24 poglavlje - bezbjednost, prava i slobode, korupcija, organizovani kriminal i ljudska prava i slobode, sa kojim je počeo i sa kojim će se završiti proces evropskih integracija Crne Gore, ključni je problem i „kamen spoticanja“ crnogorskog puta prem Evropskoj uniji. Diplomatski „pritisci“ EU, ali i njeno „žmurenje“ na evidentnu vladavinu neprava i flagrantno kršenje Ustava Crne Gore i to od najviših državnih oragana, postaju sve otvoreniji i usmjereniji prema crnogorskoj autističnoj vlasti, kojoj je opstanak na vlasti jedina garancija od mača Boginje pravde.
Pompezna onomatopeja vlasti o vladavini prava u Crnoj Gori i „radikalni“ Ustavni amandmani I-XVI na Ustav CG o „reizboru“ državnih tužilaca, sudija redovnih sudova i sudija Ustavnog suda, te hvalospjevi vlasti, ali i evropske diplomatije, ni prosječnom crnogorskom pravniku sa par godina iskustva ne mogu umanjiti već poznati osjećaj obmane crnogorske javnosti baziran na principu vladanja „uradi sve da ne uradiš ništa“.
Pompezno je vlast najavila „reizbor“ sudija redovnih sudova, tužilaca, sudija Ustavnog suda. Nije sporna potreba potpune rekonstrukcije sudova, a naročito tužilaštva i Ustavnog suda koji su u dosadašnjem periodu veoma jasno pokazali da se ne miješaju u svoj posao, te da su državne institucije pretvorili izvršne organe državno partijskih oligarhija i zaštitnike njihovih likova i djela, kao i likova i djela njihovih tajkuna iz kriminalnog i poslovnog miljea. Ali, pravno posmatrano, ta ista oligarhija je uz pomoć svojih vjernih sljedbenika iz kvazi opozicije uradila sve da se crnogorskoj i evropskoj javnosti prikaže kao odlučna u obračunu sa organizovanim kriminalom i izgradnji dražavnih institucija.
Na žalost građana i državnih institucija, ali na sreću pomenutog državno partijskog, kriminalnog i tajkunskog miljea, gotovo ništa od toga se ne može pravno sprovesti u pravni poredak, bar ne na osnovu onoga šta su propisali Ustavnim zakonom za sprovođenje ustavnih amandmana I-XVI na Ustav Crne Gore. Kao mnoge do sada, i ova politička obmana crnogorske, ali i evropske, javnosti odnosi se na „reizbor“ sudija redovnih sudova, sudija Ustavnog suda i tužilaca.
Član 121 Ustava CG jasno propisuje da je sudijska funkcija stalna, da sudiji prestaje funkcija ako to sam zatraži, kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora. Sudija se razrješava dužnosti ako je osuđen za djelo koje ga čini nedostojnim za vršenje sudijske funkcije; nestručno ili nesavjesno obavlja sudijsku funkciju ili ako trajno izgubi sposobnost za vršenje sudijske funkcije. Član 153 stav 2 Ustava CG propisuje da se sudija Ustavnog suda bira na vrijeme od devet godina, a član 154 uređuje razloge prestanka funkcije prije isteka mandata i to samo: ako sudija sam zatraži, kad ispuni uslove za starosnu penziju ili ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora.
Predsjednik i sudija Ustavnog suda se razrješava dužnosti ako je osuđen za djelo koje ga čini nedostojnim za vršenje funkcije, ako trajno izgubi sposobnost za vršenje funkcije ili javno ispoljava svoja politicka uvjerenja. Shodno članu 154 stav 3 Ustava nastupanje razloga za prestanak funkcije ili razrješenje sudije Ustavnog suda utvrđuje Ustavni sud na sjednici i o tome obavještava Skupštinu. Član 135 stav 3 Ustava propisuje da se Vrhovni državni tužilac i državni tužioci imenuju na vrijeme od pet godina.
Dakle ustavotvorac je jasno utvrdio mandate sudijama Ustavnog suda i tužiocima, ali ne i mandate sudijama redovnih sudova. Takođe, Ustav je precizno uredio razloge prestanka sudijskih funkcija i ti razlozi se ne mogu mijenjati posebnim zakonima, već isključivo aktima ustavnog karaktera, dok su razlozi prestanka mandata tužiocima uređeni Zakonom o državnom tužilaštvu.
Međutim, članom 4 Ustavnog Zakona o sprovođenju ustavnih amandmana I-XVI na Ustav Crne Gore propisano je da će se Zakon o državnom tužilaštvu uskladiti sa Ustavnim amandmanima u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ustavnog zakona, a stavom 2 da će se javni poziv za izbor Vrhovnog državnog tužioca raspisati u roku 30 dana od dana usklađivanja sa ustavnim amandmanima, a predlog za izbor Vrhovnog državnog tužioca biće upućen Skupštini u roku od 10 dana od od dana isticanja roka javnog poziva. Članom 5 Ustavnog zakona propisano je da će se Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore uskladit će se sa amandmanima u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog (ustavnog) zakona. Stavom 2 istog člana propisano je da će se javni poziv za izbor svih sudija Ustavnog suda raspisaće se u roku od od 30 dana od dana usklađivanja zakona o Ustavnom sudu sa ustavnim amandmanima.
Dakle, ustavotvorac je ustavnim amandmanima predvidio samo „reizbor“ Sudskog savjeta i predsjednika Vrhovnog suda (član2) , Vrhovnog državnog tužioca (član 4) i sudija Ustavnog suda (član 5), ali ne i sudija redovnih sudova i tužilaca.
Međutim, ustavotvorac je ne-namjerno zaboravio da sudije Ustavnog suda, tužioci i sudije redovnih sudova imaju stečena prava na obavljanje funkcija trajno ili na Ustavom određen mandat. Bez obzira na navedene odredbe Ustavnog zakona, javni poziv za bilo koju ustavno-sudsku, drugu sudsku i tužilačku funkciju ne može se objaviti sve do momenta dok, na ustavan i zakonit način, ne prestanu funkcije dosadašnjim sudijama Ustavog suda, sudijama redovnih sudova i tužiocima. Pravno je nesporno da sve sudije Ustavnog suda, sudije redovnih sudova i tužioci imaju pravnosnažne akte o izboru na tim funkcijama, na osnovu kojih vrše svoje funkcije, koji su još sastavni dio pravnog poretka, tako da se javni pozivi za izbor na te funkcije ne mogu objavljivati jer nema slobodnih radnih mjesta, sve do momenta dok se akti o njihovom izboru na sudijske ili tužilačke funkcije ne stave van pravne snage drugim pojedinačnim pravnim aktima i njihova radna mjesta ne budu slobodna za popunjavanje novim kadrovima.
Na žalost, ustavotvorac je opet ne-namjerno zaboravio i da Ustavnim zakonom ex constitucione skrati mandat sudijama Ustavnog suda i državnim tužiocima, odnosno utvrde prestanak funkcije svim sudijama redovnih sudova, koji nemaju mandate, ali imaju stečena prava, i tako stave van pravnog poretka postojeće akte o njihovom izboru, oslobode radna mjesta i tako stvore pravne preduslove za javni poziv i „reizbor“ sudija i tužilaca. Ovako ustavno pravno stanje jasno pokazuje da se navodni „reizbor“ sudija redovnih sudova, sudija Ustavnog suda i tužilaca ne može izvršiti ni za jednog sudiju Ustavnog suda ili tužioca kome nije istekao ili u skladu sa Ustavom ili zakonom prestao mandat, niti za nijednog sudiju redovnih sudova kojima u skladu sa Ustavom ili zakonom nije utvrđen prestanak sudijske funkcije s obzirom na stalnost sudijske fukcije koja nije ograničena mandatnim periodom.
Bonus video:
