Jednom prilikom čekao sam prijatelje na ulazu u Podgoričko groblje Čepurci. Čekao sam ih da dođu pa da zajedno pristupimo. Kad malo bolje razmislim, ipak je bolje takav povod nazvati - neprilika. Prilično je kompilkovano naći parking mjesto u blizini Čepuraka, tako da sam ih čekao dvadesetak minuta, i za sve to vrijeme sam dobijao od svih ponaosob poruke: „Eto nas za min“. Za to vrijeme, imao sam priliku da ispratim rijeku ljudi koji su dolazili da se poslednji put vide sa pokojnicima, da se poklone i odaju počast ili jednostavno da otrse tu obavezu.
Dvoumile su se dvije starije gospođe da li da kupe cvijeće. Obje su imale stare modele minival frizura. Manja se na glas pitala da li da kupuje cvijeće, a veća je rekla:Ada nema smisla!
Prodavačica je govorila koliko košta koje cvijeće, a manja gospođa se opet na glas premišljala da li da kupi ono od 7 eura, ili veći buket od 10. Ada taj od 10! – Rekla je krupnija žena.
Manja gospođa je izvadila mali crveni kožni novčanik proizveden ko zna kad, i novcem koji je sakupljala od ko zna kad platila je cvijeće. Možda i nije grijeh reći da je tima dvijema gospođama socijalni život sveden na serije i kauč, pa stoga i sahrane doživljavaju kao vid izlaska. Izađu u narod. Obuku ono najbolje, neki crni komplet koji nose i održavaju godinama. Međutim, za cvijeće ne žale.
Mnoga su groblja zaštićena visokim bedemima. I oko Čepuraka su zidine, sa prozorčićima na kojima je mat neprovidno staklo. Kao da se unutar groblja dešavaju izvjesne radnje koje građani ne bi smjeli da vide, kao da će neko pobjeći, ili da će neko ukrasti nekog. Ako postoji paradoksalan zid, onda je to taj. Visoka živa ograda bi bila dovoljna, ali bi samim imenom bila takođe paradoks pokojnicima.
Plastično cvijeće je vrhunac kiča, pravi atak na prirodu i ukus. Cvijeće se nosi na grob, ostavi se da uvene, da ga vjetar odnese i da se razgradi. Da nestane nakon nekog vremena, možda baš kao simbol ljepote i prolaznosti života. Možda i da ga siromasi pokupe, pa preprodaju. I to je dobra svrha. Ali mi se borimo protiv prolaznosti, vječnost je naš mit, plastično cvijeće smo mi, samo školjka ljudskosti.
Stigli su moji prijatelji pa smo se zaputili ka trećoj kapeli. Ima ljudi koji idu redom u svaku kapelu, po običaju kojem ne znaju svrhu i uzrok. Ima ljudi koji čak po nekoliko puta idu da izjave saučešće istim ljudima, naročito ukoliko je neko ugledan među ožalošćenima. U narodu je postojao vic koji nije daleko od istine, da je sahrana roditelja jednog visokog političara bila toliko posjećena, i toliko je ljudi po par puta izjavljivalo saučešće da se porodica dvoumila da li da kao na izborima ljudima prska kažiprst, da bi osigurali „regularnost“ sprovoda.
Ja ne umijem da izjavim saučešće. Kad god prilazim ožalošćenima, prelistavam u glavi šablon rečenice od kojih moram da izaberem najpodesniju. Obično promrmljam nešto između „učestvujem u žalosti“ i „moje saučešće“. Vjerujem da moja generacija nosi nove rečenice, i sve može da stane u dvije lijepo upakovane riječi. JEBI GA. Sudare se pogledi, vidiš istinski ožalošćene oči pred kojima ne možeš da dozvoliš sebi da izgovoriš šablon, a ne ide da ćutiš. Nešto moraš da kažeš, situacija tako zahtijeva, i onda slijedi: JEBI GA.
Tuga, humor i realnost podjednako su zastupljene u toj rečenici. Sve ostalo je obično izlizano smeće koje više boli onog što izgovara, nego onog kome su te riječi upućene. Jedino što može da ide uz to je „brate“, ali to JEBI GA BRATE zavisi od bliskosti vaše sa osobom kojoj se obraćate. To su jedine iskrene riječi koje mogu da predstave nemoć nad neminovnim i nad stvarnošću. Lake su, iskrene i istinite.
JEBI GA. U tim riječima nema prostote, ni vulgarnosti. Smisao je drugačiji, kao kad na francuskom kažete Merde!
Iz tih razloga ne mogu da shvatim svrhu lelekača i tužbalica danas. Izgledaju kao dobro uvježbani glumci, čim istupe i kad im se prolomi glas, pregaženi vremenom, izgledaju kao da urliču više zbog sebe i da bi skrenuli pažnju na ugašenu kukavnu profesiju, nego li zbog pokojnika. Urliču upokojenom zanatu. Možda i nije to uvijek bio zanat, već običaj koja ima svoju prikrivenu svrhu.
Stariji ljudi u pokušaju objašnjavanja običaja vode se logikom „Vele stari“ i „Ne valja se“. Ostaju nedorečeni da bi misterijom prikrili neznanje.
Bio sam jedan od četiri čovjeka što nose kovčeg. Dok smo prelazili prag, tip je slomio čašu ispred nas, ali ne bilo koju, već čašu za viski sa debelim dnom. Staklo se rasprslo o pod, a komadi stakla su pogodili nas dvoje koji smo nosili kovčeg, a nismo bili u mogućnosti ni lice da pokrijemo. Većina običaja nema svoje utemeljenje u današnjem vremenu ili se izvodi potpuno suludo. Lomljenje čaše pri prelasku praga je takođe vjerovatno antistres program. Porodici jako teško pada da gleda kako njihova bliska osoba poslednji put prelazi kućni prag. Slomljeno staklo trgne i prene sve prisutne, i skrene im misli.
Tražio sam nekoliko puta skrivenu svrhu u našim običajima, ali to nije lak zadatak. Pedeset godina komunizma izbrisalo je vezu između običaja, njihovog nastanka i svrhe pa se više ne zna šta je ostalo od hrišćanstva, šta od paganskih običaja, a šta je narod u nuždi izmislio.
Na planini Širokar sam prisustvovao običaju koji možda ipak spada u performans. Počela je kiša, pa sam se zajedno sa nekoliko planinara sklonio u prvu kuću. Mogu da tvrdim da su svi ljudi koji žive na preko 1500 metara nadmorske visine apsolutno gostoprimivi. Napolju je grmjelo, a baba je uzela mašicama drvo iz šporeta, odnijela ga do praga i bacila ga što dalje na livadu. Nismo je pitali da poveže zapaljenu ćepanicu sa gromom, ali je bilo zaista interesantno i mistično gledati kako kiša gasi užareno drvo i kako iz drveta kulja dim i ide u nebesa. Možda ima smisla, a možda i nema.
Bonus video:
