Preko stotinu prijetnji ubistvom, beskrajno i „samoporađajuće“ maltretiranje, odricanje čak i najbližih, stalni napadi i vrijeđanje na ulici... Neko bi pomislio da ovaj čovjek stoji iza vascijelog crnogorskog kriminala, korupcije, nepotizma, bahatosti, neznanja... Što bi drugo moglo biti?Onaj ko nakon čitanja djelova pisma Zdravka Cimbaljevića objavljenih u štampi nije osjetio golemu tugu, nelagodu, bijes, rezignaciju ili kakvo slično osjećanje nepristajanja, trebalo bi da se najozbiljnije zabrine. Za sebe, naravno. O drugima, očito nije u stanju da misli. Nedostatak empatije je jedna od ključnih dijagnoza našega vremena. I taj problem biće sve vidljiviji, i opasniji. Smije li Crna Gora, kao zajednica, kao društvo, da dozvoli ovu vrstu diskriminacije? I zašto? Oni koji to rade jesu primitivci, ali, tako funkcioniše neka vrste diktature primitivizma. Zar to što su primitivci – ne bi trebalo da bude samo njihov problem? Cimbaljević je (uz onoga starca iz Beransela) danas čovjek koji istinski zaslužuje divljenje. Njegova hrabrost je svjetlosnim godinama udaljena – i toliko veća, i zahtjevnija – od svih zakržljalih i nakaznih formi hrabrosti koje se danas (po diktatu tzv. tradicije) cijene i stane među Crnogorcima. Zar je to hrabrost: junačina od iskona koji drhti pred partijskim liderom? Kućić i odžaković koji beskrajno priča o hrabrosti, a ne smije potpisati običnu peticiju? Patriotski bukač koji naplati svaki korak od države – pa kako da je ne voli? Pretorijanci koji misle da njima pripada da „disciplinuju“ političke protivnike, sa pozicija državne moći, dakako... Sve su to forme današnje „hrabrosti“ koje nalazimo svuda oko nas, koje su društvena, apsolutna mentalitetska dominanta. Poznajete, siguran sam od svake vrste makar po jednoga. Ali, onaj koji zbog vjernosti sebi dovede sve u pitanje – uključujući emocionalno i duhovno limitiran porodični i građanski milje... Onaj koji pristane da stoji kao meta pred čitavom nacijom pretvorenom u streljački vod. Za ovoga čovjeka ovi ostali crnogorski junačine djeluju kao – anahrone karikature.Cimbaljević je heroj našega vremena i s još jednog razloga. Živimo vrijeme koje ukazuje na potrebu novih, drugačijih formi hrabrosti. Nije hrabrost što je juče bila... Sve naše priče su pepeo i dim istorije. Nove forme hrabrosti dolaze iz potpuno drugačijeg socijalnog koordinantnog sistema, iz drugačijih koncepata svijeta, morala, vremena... Zato su važni, nama, danas i ovdje. Cimbaljević Crnoj Gori drži čas. A to što je učionica puna ponavljača, to i nije njegov problem.
Zdravko Cimbaljević. Heroj našega vremena. Vi koji ga psujete, gađete kamenicama, pljujete, i prijetite mu, nalazite li da je to hrabar čin? Sve vam je uzalud. Vi ste samo represivni aparat jedne mračne i mutne prošlosti, a on je čovjek koji brani pravo na slobodu, pravo na individualitet, moć da se bude... On je najhrabriji živi Crnogorac, junačine. Ako ne vjerujete samo se zapitajte – koliko biste vi izdržali na njegovom mjestu? Nedavno je jedan tzv. normalan i ugledan Crnogorac izrekao da je crnogorska zastava na paradi ponosa bila – provokacija. Koja je uspjela, pa se time krivica za nerede i divljanje u Budvi adresira na žrtvu. Pretpostavljam da bi i oni koji bi eliminisali (ubili, tukli) Cimbaljevića to vidjeli kao njegovu krivicu – Što će tebi ova priča? Da nisi pričao, ne bi dobio... To je ona suptilna logika braće Čvorovića iz Balkanskog špijuna. Normalno je da čovjek sebi postavi pitanje – zašto, zbog čega Cimbaljević plaća tako visoku cijenu? Prijetnje ubistvom, ponižavanje, javno maltretiranje, Cimbaljević doživljava samo iz jednog razloga: on neće da laže. Možda je to mnogo veći „grijeh“, danas i ovdje, od njegovog (ili bilo čijeg) seksualnog opredjeljenja? Ali, suština je da to nije cijena njegovog seksualnog, već njegovog moralnog izbora. On odbija da laže. Da pristaje na laž, ne bi ga niko maltretirao. Bio bi uzoriti Crnogorac. To je suštinska dijagnoza današnje Crne Gore, precizno vidljiva nakon ovakvih događanja. Imate oko nas desetine drugih koji bez problema lažu - i druge i sebe. Crnogorsko društvo im odnosom prema Cimbaljeviću šalje poruku - da svi treba da lažu. Da je bolje obmanjivati nego reći istinu. Tako crnogorski, uostalom.Zato je Cimbaljević jedan od ključnih civilizacijskih ispita ovoga društva. Time što odbija da pristane na “slatku, spasonosnu laž”, u zemlji u kojoj moral i politika počivaju na laži, Cimbaljević postaje subverzivni topos koji sve čini vidljivijim...
Bonus video:
