Odgovor na tekst “Poremećenost svijeta”, autora Marka Milačića
U prethodnom članku reagovao sam na ostrašćeni, neumjereni, i argumentima nepotkrijepljeni napad na američku spoljnu politiku i gospođu Braun. Amerika je predstavljena kao krvožedna velesila, kojoj je cilj nad ciljevima da ratuje radi ratovanja, da ratuje kako bi pokazala svoju nadmoć nad drugima, da ratuje jer u tome uživa, da pokreće ratove - neosnovano.
Povod za Markov tekst bila je američka odluka da se nakon dvije godine građanskog rata u Siriji, sa više od 100.000 ljudi ubijenih od strane režima, i nakon najnovijeg hemijskog trovanja stanovništa (1.400 ljudi, od kojih 400 djece), konačno, interveniše. Da Asad bude prinuđen da poštuje međunarodne konvencije.
Šokirala me Markova potreba da saosjeća sa Gadafijem i Asadom, a da se i ne osvrne na žrtve tih režima. Koliko god da mi je simpatična Markova pobunjenička energija, brine me kada sa epskim nadahnućem pristupa suptilnim temama kao što su masoni, prava gejeva, američka spoljna politika, vrhunska dostignuća u tenisu. Ukoliko želi da izbjegne tonove i zaključke koji ponekad zvuče i fašisoidno, Marko mora da ostavi za sobom uprošćavanja dopadljiva nekim društvenim grupama i otvori se ka iznijansiranoj analizi stvarnosti.
Moja intervencija urodila je plodom, pa Marko sada navodi prihvatljivije primjere američkih promašaja – Niksonovo ratovanje u Kambodži i Vijetnam, okupacija Iraka, kršenja ljudskih prava u Gvantanamu. Slažemo se, naravno, i oko američkih promašaja u Crnoj Gori. Ipak, Marko još uvijek pravi nezasnovane ekstrapolacije ignorišući činjenicu da je u svim navedenim primjerima američka javnost bila podijeljena, i na kraju kažnjavala svoje lidere kada su Amerikanci stradali u ime pogrešnih ciljeva. Nikson je prinuđen da podnese ostavku, pri čemu su njegovom poniženju suštinski doprinijeli ratovi koje je vodio. Bušovu eru Amerikanci su nazvali najgorom u svojoj novijoj istoriji i osudili laži kojima ih je Buš uveo u Irački rat. Obama se trudi da vodi politiku koju je obećao - izvlačenje Amerike iz ratova koje je naslijedio.
Ni najnoviji događaji u vezi sa Sirijom ne idu u prilog Markovoj slici Amerike. Obama nema podršku javnog mnjenja, vjerovatno ni Kongresa, za jednostranu intervenciju. I zatvorenih očiju se vidi da ne postoji jedna ogromna Markova krvožedna Amerika i jedan mali izolovani Čomski, već mnogo različitih glasova koji pokušavaju da osmisle novi put za američku demokratiju u jednom izuzetno kompleksnom svijetu. Radikalni zaključci poput: ‘pošto je Amerika napravila niz grešaka u spoljnoj politici, sva njena spoljna politika je pogrešna' ili 'pošto Amerika ne interveniše svuda gdje su nepravde prisutne, sve njene intervencije su nepravedne’ – i formalno-logički su pogrešni.
Da je Marko promišljeniji, drugačije bi pročitao i Tarika Alija. Ali je bio ikona studentskih protesta 1968. i inspirisao Rolingstonse za pjesmu Street fighting man (Ulični borac), ali je danas poznat po dvadeset šest knjiga u kojima je izvršio temeljnu kritiku kapitalizma kao epohe u svjetskoj istoriji, sa marksističkih pozicija. Ali smatra da se zahvaljujući globalnoj hegemoniji SAD ostvarila teza Kautskog (1914) da će kapitalizam iz imperijalističke faze prerasti u ultra–imperijalizam kartela vodećih kapitalističkih država koje više neće ratovati među sobom, već će uspostaviti hegemoniju nad svijetom. SAD svojim vojnim prisustvom u 121 od 189 zemalja svijeta onemogućava druge vodeće kapitalističke države da izazovu rat iz sopstvenih ekonomskih interesa. Po Aliju, i rat i cilj intervencije NATO-a u bivšoj Jugoslaviji bio je te prirode. On smatra da će SAD biti i posljednja globalna imperija, jer će se, kao i sve imperije u istoriji, proširiti iznad svojih mogućnosti i - propasti.
Bio ili ne bio Ali u pravu, nije istina da ja podržavam jednostranu intervenciju SAD u Siriji. Ja smatram da je Asadov režim zločinački i da treba pomoći sirijskom narodu. Dva Asada, otac Hafez i sin Bašar, ustanovili su neformalnu nasljednu dinastiju i vladaju Sirijom četrdeset tri godine, dvije trećine perioda od kad je Sirija postala nezavisna 1946. Otac je na vlast došao državnim udarom 1970. uz pomoć SSSR-a i sirijski režim se od tada održava torturom nad svojim političkim oponentima, korupcijom i srastanjem tajnih službi sa državnim institucijama. (Zvuči crnogorski, zar ne.)
Marko ne vjeruje u autentične građanske pobune, pa moj poziv da za pomoć vidi kao dodvoravanje Americi. Ja vjerujem da se istorijske sile ne mogu projektovati u Vašingtonu, već da postoje zakonomjernosti u razvoju društva. Smatram da je Arapsko proljeće izvorni pokret i da je zadatak SAD da pomognu pobunjenicima u borbi za rušenje diktature.
Marko isto kaže i za moje podsjećanje na istorijsku činjenicu da je demokratija, kako je ostvarena u SAD, za manje od dva vijeka napravila od britanskih američkih kolonija vodeću političku, ekonomsku i kulturnu državu savremenog svijeta, iako to iznosim u prilog tezi da je dužnost Amerike da i drugima pomaže u osvajanju demokratije.
Marko kaže da je NATO zločinačka organizacija. Zašto? NATO tokom Hladnog rata nije izvršio nijednu intervenciju. Prve su mu bile one protiv južnoslovenskih nacional–komunista. U Avganistan je ušao kad je Al Kaida srušila kule u Njujorku, na osnovu obaveze članica da se odazovu pozivu za pomoć napadnute članice. Poslije toga bili su još somalijski pirati i terorista Gadafi. Iako je intervencija u Avganistanu sporna, to nije dovoljno da bi se NATO nazvao zločinačkom organizacijom.
Priča o genocidu nad Indijancima je nerelevantna za našu raspravu. Do epohe prava čovjeka, koja počinje Američkim ustavom (1776) i Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina Francuske revolucije (1789), to što se danas naziva genocidom bio je dopustivi način obračuna sa protivnikom. Smatrati moralnim imperativom da se u potpunosti dijele pogledi Noama Čomskog ili bilo kojeg drugog savremenog autora, ne vrijedi ni komentarisati.
Na kraju, želim da se osvrnem na jednu stvar iz Markovog teksta zbog koje osjećam nelagodnost. Marko kaže da bi se jedna rečenica iz mog reagovanja mogla shvatiti kao pritisak na njegovu slobodu govora. Radi javnosti i Monitora valja izgovoriti sljedeće. Nikada nijesam razgovarao s Milačićem o njegovim tekstovima u Monitoru i ne učestvujem niti se miješam u rad Monitorove redakcije. Tako će biti i ubuduće. Prvi put za dvadeset tri godine potpisao sam se ispod nekog teksta kao osnivač Monitora, jer dijelim kolektivni intelektualni dignitet redakcije budući da moje ime (njenom voljom) stoji u impresumu lista. To više neću činiti. Svoje stavove iznosiću, kao i do sada, u autorskim tekstovima potpisijući ih samo imenom i prezimenom. Nadam se da će Marko prihvatiti ovo objašnjenje (izvinjenje).
Bonus video:
